Koliko u toj izjavi postoji proturječnosti koja je općeprihvaćena od strane nas žena.

Koliko ta misao daje težinu tvojem životu.

Koliko si u stanju otežati si život prihvaćajući tu misao kao nešto što se podrazumijeva.

Kao nešto normalno.

Međutim, živiš u zabludi.

Ako te ovaj tekst navodi da čitaš dalje, shvatit ćeš da on nije savršen. Kao i svi oni prije njega, koje sam ispisala. Ali nisam ni ja.

Možda se hvataš za glavu, možda lijevo-desno klimaš glavom mrmljajući u bradu „ovdje ima mnogo gramatičkih nepravilnosti“.

Vjerojatno ih ima, ali u tome je i srž.

Srž da priroda i izgradnja naših tjelesnih stanica jedino može biti savršena. Sve ostalo čime smo okruženi je ne savršenstvo u svojem drugačijem savršenstvu. Samo mi sebe ne doživljavamo na taj način.

Trebamo biti u tuđim očima savršeni. Uporno želeći biti ono što nismo.

I lakše nam je navući društvenu masku. Krinku. Jer ona ne boli.

Međutim, u životu mnogo toga ne funkcionira na taj način. Istina, moglo bi.

 Samo tada ne bi bili ljudi te kompliciramo ga sami sebi a da možda nismo ni svjesni.

Kroz svoju profesiju, pokušavam skrenuti pozornost ženama na ono što je najbitnije. Ono što je bolje, prirodnije, smislenije a možda i zdravije. Alternative koje olakšavaju život.

Često na to dobijem odgovor „Znam, poznato mi je“

Premda, sagledavajući širu sliku postavljam pitanje sebi ali i tebi „Što nam koristi to znanje, ako ga ne primjenjujemo?“

Ukoliko koristiš nešto što znaš da ne daje siguran rezultat, ne smatraš li da slijedeći nesigurno, gubiš sigurno. Gubiš sebe.  Ne znajući da pod nesigurno, podastiru ti se rješenja tvojeg problema, iako u stvarnosti samo kupuješ nadu za novac.

Osobno, sve do trenutka dok nisam postala svjesna sebe, moje našminkano lice predstavljalo mi je odmak od okoline.  Predstavljalo je društvenu masku kroz psihološki nevidljivu ogradu iza koje sam se skrivala i koje mi je davalo zaštitu i sigurnost. To ne znači da se ne volim šminkati i danas, samo s razlikom u nošenju sebe i svojih emocija.

Možda za tebe šminka ne predstavlja tu masku. Tvoj fokus je samo negdje drugdje, ovisno o tvojim razmišljanjima, očekivanjima i vjerovanjima.

Možda za tebe to predstavlja automobil parkiran pred kućom, torbica sa poznatim logom, odjeća iz zadnje kolekcije ili možda nakit iz najposjećenije online trgovine.

Nema tu neke prevelike mistike. Svaka od nas ima nešto što je vidljivo drugima a zbog čega se osjećamo sigurno, moćno i samouvjereno.

Žene smo i ako je to ono što nam treba za društvenu masku, zašto ne?

Iako, sve postaje ubrzanije i što se događa u tebi kako se trendovi i želje sve brže okreću?

Uostalom, možeš osjećati kao da stojiš na vrtuljku bez zaštitne ograde. On se okreće  sve brže i brže, a ti pokušavaš uhvatiti ravnotežu, utišati neki strah koji se kovitla u tebi sve brže, hvatajući ritam vrtuljka.

Sve dokle ne izletiš. A tada…

Možda se uspiješ podignuti odmah, možda puziš po tlu neko vrijeme dok se ne uspiješ dići. A možda jednostavno ostaneš ležati na tlu slomljena i umorna. Skršena od života.

Kad bi mogla pokušati objasniti svoje osjećaje unutar sebe i pritiska nošenja savršene društvene maske, možda bi brigu, tjeskobu i depresiju mogla usporediti događajima na vrtuljku. Ili neki druge negativne emocije i osjećaje koje prolaziš u životu.

Tražeći sve više i više prolaznih vrijednosti i ako ih ne dobiješ, možeš se osjećati kao da je netko pritisnuo gumb u tebi te poput usisivača izvukao svu onu pozitivu, energiju i svjetlost koja postoji. Postajući tako cvijet sa livade koji dugo vremena nije dočekao kišu.

Bez obzira na sve što prolaziš, još uvijek ne bitno je koji dio za tebe predstavlja društvenu masku. Želiš se osjećati dobro i lijepo.

Sve  do trenutka kad te kao hladan tuš zalije komentar:

„Ovo nije lijepo“,

„Nije pravilno“

„Nije lijepe boje“

„Nije dovoljno dobro“   

Izbor komentara je velik, a efekt koji postižu na tebe je način da dobar unutarnji osjećaj splasne ili nestane. Slika koju si imala o sebi odjednom se promijenila. Tvoj unutarnji glas počinje te propitkivati „Zar nisi mogla bolje?“, “Zar nisi mogla pametnije?“

I kritike pljušte poput kiše. Kao cvijet jedva si dočekala da kapljice ožive tvoje tijelo ali pljusak unutarnjeg glasa vrišti „ Aha, rekla sam ti da neće biti dobro!“ Lomeći ti tako krhku stabljiku.

I tako, kreneš razgovarati sama sa sobom, iako znaš da si gubitnik već u startu. Da unutarnji glas kritike pobjeđuje. Hvata te loše raspoloženje, grižnja savjesti, bezvoljnost i naglo ti pada entuzijazam.

Stavljaš se u staru kolotečinu i tračnice svakodnevice. A htjela si da skreneš u drugi kolosijek. I to je ono što ti je bilo potrebno. Kao kisik na Mont Everestu.

Ako se ponekad vodiš sličnim osjećajima, pokušaj shvatiti da ratovi unutar tebe samo upozoravaju kako nisi ništa promijenila. Govori ti da izvana možeš svašta promijeniti ali iznutra si ista.

Sve dok ne kreneš učiti da je promjena tvojih osjećaja i svjesnosti proces. Proces u kojem nema novih iskustava ako ne promijeniš razmišljanja. Razmišljanja o sebi.

Nema savršenstva, ne u obliku koji nam se prezentira. Svi to znamo i naš mozak to prepoznaje ali ne reagira od silne buke očekivanja. Buke koja odvlači pažnju i fokusiranje, zbog koje nam život nije bogatiji ni slobodniji.

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.