Život je …  Što točno?

Sami se rodimo i sami umremo a  provedeno vrijeme između rođenja i smrti ovisi u mnogočemu o nama samima.

Mada  često nemamo takav dojam.

Čim se rodimo, život kao da je ogrnut nekom mistikom.

Rođenjem se stavljamo u već utabane puteve onih prije nas. Iako nisu svi putevi dobri i ne vode nas u dobrom smjeru. Prolaziti tako kroz život vođeni nekim možda pogrešnim uvjerenjima, razmišljanjima  i ponašanjima dovodi da se lako nađemo na skliskom terenu bez klizaljki, u mulju bez čvrstog oslonca ili pred zidom u slijepoj ulici. A kad smo već tamo, kao u nekom lošem filmu možemo se pretvoriti u zombija nakljukanog raznim stimulansima. Nečim što smanjuje onaj ružni osjećaj nemira, nemoćnosti i tjeskobe. Neophodnim kako bi lakše preživjeli novi dan, jednak kao i dan prije. Te svaki put isti film svojeg života proživljavamo iznova i na nova.

Netko detektira problem prije nego što on to postane, netko s vremenom ili tek na zvuk upaljenog alarma. Način življenja prije ili kasnije dovodi do životnih faza gdje počinjemo intenzivnije razmišljati i promišljati. Gdje se postavljaju pitanja, ispituju tabu teme, utvrđuje vjerodostojnost nametnutih autoriteta.

Želeći samo van iz te kolotečine ali ne znamo kako, kuda i gdje.

Možda za početak da analiziramo našu mentalnu „hranu“?

Kao miš  uhvaćen u mišolovki. Koji želi pobjeći van. A zna da izlaz postoji, iako je samo jedan.

I to onaj na koji je ušao.

U borbi za opstanak koje su njegove misli i da li ih ima, ne znam. Vjerojatno ga instinkt navodi da je njegov izlaz ulaz u mišolovku. Želeći vratiti vrijeme unatrag i  ponovo se naći pred izborom na odluku. U samo vrijeme svojeg odabira.

Ući u stupicu zbog primamljivog mirisa ili proširiti i detektirati sliku te uvidjeti zamku.

Jednostavno se čini ali za miša je to nemoguća misija. Zašto?

Trebao je biti svjestan da jedenjem mamca postaje deblji a vratiti se nazad u spas može jedino mršaviji.

To je njegova borba za opstanak. Bez vlastite svjesnosti o srži rješenja to je unaprijed izgubljena bitka za njega.

Mi kao ljudi smatrajući se inteligentnijim i „višim“ bićem jedino ćemo pokupiti i baciti uginulog miša.  Sam si je kriv. Uhvaćen, svu svoju energiju i snagu, ranjavajući se, uspio je utrošiti na pogrešno razmišljanje i  odabir.

Miš umire u mukama svoje stupice želja.

 A čovjek?

On ima fizičke mogućnosti prevladavanja prepreka. On ima mentalne mogućnosti nadmudrivanja prepreka. Zašto onda mislimo i ponašamo se kao da smo uhvaćeni u životnoj mišolovki. Tražeći krivca negdje drugdje, negdje izvan sebe.

Jedina poveznica nas i miša je da se trebamo vratiti na početak. Na sam naš ulaz.

Upoznati sebe. Upoznati svoju okolinu.

Biti sebi dobar procjenitelj i savjetnik.

Biti sebi najstroži šef i najbolji prijatelj.

Uvidjeti svoje pogreške i učiti o sebi.

Ali to je teško, vrlo teško i može biti bolno.

Iako, to je kao flaster koji prekriva ranu zbog koje ona ne može zarasti. Da, bolno je kad se skida flaster. Počupa se istovremeno i koja dlaka sa kože. Ali rana nakon toga dobiva zraka i prostora da pravilno zacijeli.

Ako si ti rana, flaster predstavlja tvoju odgovornost prema sebi. Bolno počupane dlake možda predstavljaju neke odnose, ljude, odluke, mišljenja i ponašanja koje moraju van da bi nakon toga izrasli novi. Možda svježiji, bolji, drugačiji i pozitivniji.

U tim fazama pomaganja sebi prepoznaš vlastitu odgovornost i prestaneš kriviti druge za svoje promašaje.

Krivnja je podmukla i stalno će biti prisutna kako bi te uvjerila da nisi kriva. I to je točno ali samo do granice shvaćanja da se nitko i ništa ne mijenja ako se sama ne promijeniš.

Vlasnik svojeg života samo si ti.

Najveći autoritet si sam sebi.

Brand si ti ne netko drugi.

Sama sam sebi ujutro veliš digni se, jedi, pij, napravi ovo, napravi ovako.

Sve počinje i završava za tebe s tobom. Gdje god bila i kuda god išla nosiš sebe sa sobom.

Kuda ideš a gdje želiš biti?

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.