Svaka nova generacija nosi nasljeđe prethodne a ona od one prije nje i povezane su nevidljivim lancem te katkada postaje teško objasniti neke svoje postupke, stavove i mišljenja ako ne gledaš širu sliku svojeg nasljeđa. Prije nije bilo moguće vidjeti druge i  drugačije opcije načina života osim onoga koji je generacijski  prenesen i ispričan da je takav kakav je i kao takav jedino ispravan. Danas uz dostupnost povezivanja cijelog svijeta kroz klik na mišu, možeš shvatiti dublju priču svojeg ali i tuđeg života. Uz uvjet da znaš kamo gledaš.

Još davnih dana psihoanalitičar Erich Fromm smatrao je kako čovjek može imati misli i emocije za koje smatra da su njegove vlastite, a u stvari su usvojene iz nekog drugog izvora.

Ispričati ću ti priču o seansi hipnoze. Ova priča je pojednostavljena i prilagođena u svrhu lakšeg shvaćanja paradoksa vlastitog ponašanja. Zbog čega u nekim situacijama možeš biti sigurna u to što želiš, misliš i osjećaš, iako ponekad ne znaš ništa o izvoru svojih želja, misli i osjećaja.

Ovakav scenarij prema Frommu može potvrditi kako motivacija može poteći iz izvora koji se nalazi izvan naše svijesti i voljne namjere.

Zamisli da pratiš prijateljicu kod terapeuta. On je podvrgava hipnozi i tijekom hipnoze kaže joj da je na seansu donijela naočale.  U stvarnosti ona nije donijela naočale. Terapeut joj sugerira da će nakon buđenja trebati naočale ali ih neće moći naći. Ujedno joj kaže da nakon nekoliko minuta traženja, pomisliti će kako joj je neko ukrao naočale i to će je jako razljutiti. Također, da će usmjeriti svoju ljutnju na lopova i u početku inzistirati a zatim oštro od njega tražiti da joj vrati naočale. Terapeut će  vašoj prijateljici reći da taj lopov- si ti. Na kraju seanse ujedno će napomenuti vašoj prijateljici kako izvor svih ovih dez(informacija) odnosno sugestija od strane njega neće se sjećati.

Prijateljica se budi iz hipnoze i počinje veselo pričati o svakidašnjim događajima te u jednom trenutku reče „želim ti pokazati slike sa izleta na kojem sam bila“. Okreće se oko sebe tražeći pogledom naočale ali ih ne vidi. Nervozno se počinje  kretati po prostoriji ne bi li negdje pronašla svoje naočale.  Za to vrijeme promatrajući prijateljicu ti se počinješ nelagodno osjećati jer znaš da cijeli dan bile ste zajedno i znaš da nije imala naočale.

Ona se u tom trenutku okrene prema tebi, sumnjivo te pogleda i optužujućim glasom izgovara kako si joj uzela naočale te ih želi nazad. Iako se braniš da nemaš ništa s tim ona i dalje inzistira. Postaje sve ljuća i na kraju te optužuje za krađu svojih naočala. Naravno, usputno veli da si joj ih ukrala jer si ljubomorna na nju i preškrta da sebi kupiš iste. Na sve to još nadoda kako je netko spomenuo da si joj ukrala naočale.

Scenarij ilustrira kako je tvoja prijateljica poželjela- pokazati ti slike, kako je pomislila -da si joj ukrala naočale i kako je osjetila- ljutnju prema navodnom lopovu. Želje, misli i osjećaji tvoje prijateljice nisu bile njezine odnosno nisu potekle od nje iako se tako ponašala. Ova priča govori koliko malo poznajemo sebe i  moguću jačinu utjecaja drugih kroz razne autoritete u fazama našeg odrastanja.

Jesi li imala u svojoj vezi ponekad osjećaj da kad razgovaraš s partnerom o nekom problemu, nisu ti jasni zaključci i ponašanja koja druga strana provodi? Krenete u raspravu o jednom a završite negdje s nečim što uopće nije tema i nema veze sa samom raspravom. Barem ti se tako čini.

Svi nose naprtnjaču svojih iskustava i emocija negdje iz prošlosti i neki dijelovi njih mogu biti okidači u zajedničkoj vezi gdje umjesto da olakša se rješenje postojećeg problema samo se još više zakomplicira.

 Riječ brak kao brak, predstavlja papir koji se svjesno potpisuje, možda prebrzo, jer eto red je i mora se. On nije izmišljen u lošoj namjeri već da u određenom trenutku kad dvoje ljudi u zajedničkom životu pada i nesretan je, ipak poradi na sebi kao pojedincu, kao partneru i razmisli o srži zajedničkih problema. Da ih se pokuša zadržati bar još neko vrijeme koje bi možda pomoglo da se prebrodi kriza.

Živjeti u zajednici bračnoj ili vanbračnoj jedina razlika postoji u tom potpisanom papiru. Bez njega u nekim trenucima čini se kako je puno lakše okrenuti se i otići.

S papirom ili bez zajednica predstavlja suradnju i timski rad. A on počinje izgradnjom povjerenja. Jedini način da daš povjerenje i dobiješ ga nazad je kad nadvladaš svoja potrebu za neranjivošću. Mnogi postupci koje si u stanju činiti mogu biti jednostavno samo bijeg od vlastite boli.

Ponekad kada se svađaš sa partnerom zastani i razmisli:

 Čije riječi upotrebljavam?

 Čiji način ponašanja prenosim?

Imam li asocijacije na ovu svađu sa svađama, ponašanjima i događajima negdje i nekog iz moje prošlosti?

Prepoznajem li u ponašanju svojeg partnera prema meni, nekog iz njegove blizine?

Kada odlučiš živjeti s nekim u zajednici pokušaj promotriti odnose unutar obitelji partnera jer neke njihove obrasce ponašanja, uvjerenja i razmišljanja htio ili ne htio unosi u  suživot sa tobom. To isto vrijedi i za tebe.

Potrebno ih je prepoznati na vrijeme kako bi bili u mogućnosti pravilnom komunikacijom poraditi na njima. Da u konačnici udaljenost između vas ne bi postala prevelika zbog koje nećete uspjeti spojiti  svoj vlak.

Papir daje težinu, ozbiljnost i odgovornost koju nosi zajednički život. Iako ne bi bili ljudi da ne pokušamo okrenuti ono što se može u našu korist. I tu dolazi na vidjelo koliko su ljudi u stanju nekada kao i sada uzimati svoj potpis na papiru zdravo za gotovo. Ne radeći ništa na odnosu da bi on postao svrsishodan. Možda na taj način bježe od vlastite odgovornosti. A možda od vlastitog straha, znajući da ulaganje i davanje sebe nije dovoljno ako druga strana ne povodi se istim ciljem.

Već samim življenjem u zajednici bila ona službeno odobrena ili ne, prije ili kasnije dolazi do međusobnog upoznavanja različitosti karaktera „cimera“. Različita viđenja istog problema, pokušaja rješavana tog istog, kroz kompromise i dobrobit obje strane. Ponekad uspijeva, ponekad ne.

Mnogo toga ovisi o tome koliko želiš kroz problem upoznati i naučiti o sebi i koliko to isto želi tvoj partner.

U našoj okolini papir koji se potpisuje, u nekom svojem kutu kao da još uvijek ima nevidljivom tintom ispisanu uzrečicu „podrazumijeva se“. „Podrazumijeva“ se da treba bez pogovorno prihvatiti što se očekuje od tebe. Za početak ovisno u kojem si rodu došao na svijet. Muškom ili ženskom. Međutim to je obrazac ponašanja koji je naučen i na kojem treba poraditi. Kada postoji zajednički interes da odlukom o zajedničkom životu putujete kroz njega brže, jednostavnije i lakše, mnoga ponašanja, događanja i odluke imati će neki svoj smisao i svrhu ako usputno kao partneri učite i radite na sebi.

Ovaj tekst nisam ispisala sa svrhom kritiziranja nijednog pojedinca bez obzira radi li se o muškarcu ili ženi. Ovo je moja kritika možda krivih uvjerenja viđenih mojim očima. Mojeg iskustva, slušanja i zaključaka raznih tuđih priča u svojem radu s ljudima.

Postoji dio ljudi koji shvaćaju i razumiju priču i ona je možda dio njih. I ovaj tekst posvećujem njima.

U svijetu urađena su mnoga istraživanja o ljudskom ponašanju. Između ostalog da pojedinac koji ima svoj stav o nekoj stvari a nalazi se u okruženju ljudi koji razmišljaju drugačije u velikoj većini slučajeva ako je u manjini u stanju se zbuniti, čime svoje mišljenje djelomično ili u potpunosti  može promijeniti. I to iz razloga što se želi uklopiti u okolinu, biti prihvaćen. Ali iz razloga što vjeruje da sama grupa i okolina su bolje informirane od njega.

Koliko puta si imala svoja razmišljanja i stav o nekoj stvari a na kraju si pokleknula misleći kako drugi znaju bolje i više od tebe? 

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.