Znaš li zašto je potrebno ponekad se svađati?

Znaš li zašto je potrebno naučiti se svađati?

Znaš li zašto svađa može donijeti napredak?

Znaš li zašto svađa čisti odnose?

Znači li to da si konfliktna osoba?

Živjeti u odnosu sa drugom osobom, svađa je nešto što događa se prije ili kasnije.

Mnogo puta sam u razgovorima čula „mi se ne svađamo radi sebe, već radi drugih“. U konačnici i sama sam bila u tome.

U nekom ranijem periodu života, tu istu rečenicu sam znala i sama upotrijebiti. S vremenom sam došla do zaključka da je pogrešna.

Vjerojatno se pitaš zašto?

Kad u životu tako stoje stvari a i sama si na sebi  više puta je osjetila. Ali..

Ne želim te razuvjeravati u dio koji čvrsto zastupaš. Osim da pokušaš u početku malo, a kasnije više, sagledavati istu svađu iz raznih, drugačijih kutova.

Možeš ostati iznenađena do kojih te zaključaka mogu dovesti.

Možda te dovede da izađeš iz začaranog kruga svađa oko jedne te iste teme.

Mogu ti dati svakodnevni primjer da bi shvatila na koji način možeš gledati na istu stvar iz drugog kuta.

Recimo, koliko puta na dnevnoj bazi dolazi do povišenog tona i negativnih emocija između partnera i djece vezano za ulogu i obaveze u kućanstvu. Od pospremanja sobe, pranja posuđa,  pranja veša, usisavanja….primjera je na pretek. Kako bi gledala širu sliku, kreni prvo od  žena i njihovih očekivanja u početku veze i na ono što s godinama se ta veza svede i ostvari.

Kako bi  gledala iz nekog drugog kuta, potrebno je vratiti se u prošlost i sagledati način odgajanja djevojčica i očekivanja od njih kao odrasle osobe, kao žene, kao supruge, kao partnerice.  Ovdje je bitno spomenuti i jednu staru izreku „ žena nosi 3 kuta kuće“  za koju si sigurno čula negdje usput tijekom svog odrastanja.

Možda je ona u povijesti bila opravdana ali je danas pogrešna. Ona govori da u samom startu, rođenjem, žene se programiraju na sve ono što ih kasnije dovodi do loših osjećaja unutar sebe.

Od nezadovoljstva, frustriranosti, razočarenja, odbačenosti i tuge (Ipak moramo biti „savršene“ jer drugi to smatraju ispravnim).

A kasnije, isto tako je pogrešno, sve te loše osjećaje svaljivati na partnera i djecu.

Potrebno je razmisliti i razlučiti malo dublje o samom korijenu problema.

Potrebno je secirati i ispravnost vlastitog ponašanja i očekivanja. Onako, iskreno.

Zapitaj se koliko puta u obavljanju kućanskih poslova, sama si znala se „pogurnuti“ sa rečenicama:

Mogu ja to, nije problem.

Budem to brže napravila.

Nisi dobro učinio/la.

Lakše je meni.

Ne znaš to uraditi.

….

Dalje možeš i sama popuniti poznate ti vlastite izjave .

U tvojim odnosima odjednom nastanu dvije suprotstavljene strane, na jednoj ti, a na drugoj partner ili djeca.

 U jednom trenutku se uhvatiš da izgovaraš:

„Nisam ti ja dadilja!“

„Nisam ti ja kućna pomoćnica!“

„Nisam ti ja sluškinja!“

Istina.

Samo si preuzela obrazac ponašanja, da moraš držati sve konce u svojim rukama.

Postepeno ti on postaje pretežak, osjećaš se loše i odjednom se počinješ žaliti na pasivno, konzumentski način držanja tvojih ukućana.

S druge, njihove strane, oni pokušavaju možda nevoljko, možda nemarno, preuzimati po novom, zadane zadatke ali ne polazi im za rukom obaviti ih tako dobro kao majka, žena, partnerica. Kao ti.

Budi iskrena, moraš sve ispravljati i sve ide brže ako sama napraviš.

Na kraju, s jedne strane si ti kao osoba koja želi odahnuti od svega, kojoj je dosta svega. Dok s druge strane, ostali se počinju žaliti na tvoju pretjeranu „potrebu za kontrolom i cjepidlačenjem“. Stavljanjem  u ulogu gospodara, koji „tlači i guši“

I tako iz dana u dan, stalno se vrtite u krugu iz kojeg ne vidite izlaska.

Međutim, izlaz postoji.

Potrebno je upitati se, što se od toga ima, zbog čega se pati i iz kojih razloga se svim snagama zauzimaš za održavanje takvog mehanizma ponašanja.

Zašto se ne upitaš u ispravnost takvog obrasca ponašanja?

Vjeruješ li da je drugdje čišće nego u tvojoj kući?

Vjeruješ li da susjeda, prijateljica ili rodbina su bolje domaćice?

Vjeruješ li da sve dok je sve na svom mjestu, sreća te grli?

Vjeruješ li da kad budeš stara, sjećat ćeš se kako je sve bilo uredno i čisto?

Vjeruješ da nećeš se sjećati svih loših osjećaja, gorčine i svađa?

Vjeruješ li da si iznevjerila roditelje ako nisi „uzorna“ domaćica?

Vjeruješ da će te djeca pamtiti po vremenu „provedenog“ s njima, kojeg  kao što znaš nemaš, jer moraš pospremati, čistiti i prati?

Vjeruješ?

Koju poruku šalješ svim ukućanima?

Želiš im ostati u takvom sjećanju?

Iz vlastitog mišljenja, počinješ vjerovati. S tim uvjerenjem radiš postupke koje dovode do takvih situacija, a ne upitaš se otkuda si preuzela obrazac ponašanja.

Mijenjaj sebe, mijenjajući svoje misli, mijenjajući svoja uvjerenja kako bi mijenjala svoje postupke.

Nemoj strahovati od kritiziranja vlastitog odgoja i nametnutog obrasca te posljedičnog tvojeg ponašanja.

Nisi robot.

Prvo si čovjek a tek onda žena.

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.