Nikad nije kasno a ni rano za promjene. Međutim, možda one ponekad govore nešto drugo.

Koliko puta tijekom svog života ti je bila potrebna promjena. Promjena u smislu da nešto na sebi ili u sebi, želiš izbrisati, promijeniti, kamuflirati, izokrenuti. Osjećaj koji te prati već neko vrijeme, koji je teško riječima opisati. Možda nešto iritantno, deprimirajuće, nešto prijeteće ali i neopipljivo. Zanimljivo je ako si ikada pokušala analizirati tijek svojih negativnih misli lošije si se osjećala što si više razmišljala o njima.

Poznati osjećaj, zar ne?

Okreneš list jer želiš promjenu, koja oslobađa i daje olakšanje. Misliš, ako promijenim svoj estetski izgled, drastično promijenim boju kose ili skratim kosu do svoje neprepoznatljivosti, loši osjećaji unutar mene će nestati.

Nažalost, neće. Možda samo taj trenutak a možda i dva. Nakon toga se vraćaju. Sljedećeg jutra ili onog iza njega. Vraćaju se sigurno.

Možeš promijeniti i zamijeniti sve oko sebe ali gdje god da si i kuda god da ideš nosiš sebe sa sobom.

Zbog misli koje u tebi rade loše osjećaje, još se lošije osjećaš. Samo iz razloga, jer više misliš o njima. A misliš da ćeš se razmišljanjima o tim istim mislima na kraju osjećati bolje.

Kojeg li paradoksa. Vodiš besmisleni rat sa svojim mislima, unaprijed poguban za tebe. Potreba za promjenom govori više o tome da trebaš raditi na sebi kroz shvaćanje svojih emotivnih stanja i okidača u životu koji ih pokreću. Mijenjati se iznutra.

Što je to u čovjeku da sam sebe unesrećuje? Da vlastiti mozak okreće protiv sebe. Da napada sam sebe, onim  unutarnjim glasićem koji stalno ima nešto za reći, kritizirati, izvrtati.

To me asocira na priče o autoimunim bolestima, o napadu obrambene vojske tijela na samog sebe i posljedica u tijelu koje su u stanju proizvesti. Većini je to vrlo dobro poznato iz razloga što je sami imaju ili netko njima blizak.

Ali napad vlastitih misli na samog sebe, o tome  ne razmišljaš jer to nije neka autoimuna bolest. Što je to točno i kako nazvati takvu pojavu? Nisam psihijatar, ni psiholog, oni sigurno imaju neki stručni naziv za to.

Mene one mogu asocirati na pojmove mazohizam možda i sadizam?  Ali to nije pravilna asocijacija jer se ti pojmovi vežu za seksualnost i nanošenje boli na drugačiji način. Međutim, što je s načinom razmišljanja gdje sami sebe mučimo ili dozvoljavamo drugima da to urade? Iz sata u sat, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec…. Što je s tim?

Hm, zastala sam na trenutak.

Zamišljam kako utječem na samu sebe, kada se neuspješno pokušavam nositi s velikim teretom.  Nečim što mi cijelo vrijeme visi nad vratom. Vrteći se u krug.

Gdje mi vlastiti um i misli uporno govore: beskorisna, gubitnica, nesposobna, nikome draga…gdje sve više i više tone se u samokritiku.  A ona može biti jako brutalna.

Što i znaš, zar ne?

Osobno mi je trebalo vremena da shvatim tijek svojih misli i osjećaja koje one proizvode u meni, te način kako da im uspijem „stati na rep“. Misli su naše i sami im dozvoljavamo pristup, nitko drugi.

Borbu s problemom mi je predstavljalo to što vlastite negativne misli sam doživljavala kao misli iz reklame „Nemoj misliti na torticu“ . Samo što sam riječ torticu zamijenila nekim drugim pojmom bitnim za mene. (mislila sam da je bitan)

„Nemoj misliti…“

Možda se  sjećaš te reklame?

Prestala sam misliti „na torticu“ jer sada znam da kad sebi govorim „prestani“ tek onda o njoj razmišljam.

Ne vjeruješ da je to moguće?

Kad ti velim „Nemoj misliti na  žutog slona“ zažmiri na 5 minuta.

Shvatiti ćeš što ti želim reći.

Koliko puta si pomislila na njega?

Rješenje je jednostavno, stajalo mi je cijelo vrijeme pred nosom ali kao što i sama znaš, do     jednostavnog je najteže doći.

Što si više govoriš nemoj to više razmišljaš o tome.

Živim u sadašnjosti, punim plućima. Što ujedno ne znači da ponekad ne razmišljam o prošlosti ili planiram budućnost. Ali vlasnik, gazda, šef ili kralj svojih misli sam jedino ja. Ako odlutam i osjetim  da sam na autopilotu uključim alarm za vraćanje u sadašnjost, kako ne bi razmišljala o svojim lošim iskustvima ali ni strahovala od budućnosti. Dajući si predah i vrijeme kako bi ocijenila negativan osjećaj unutar sebe i pravovremeno ga raščlanila.

Koliko puta nisi svjesna ovog trenutka, ne uživajući u njemu, već razmišljaš o onom što je bilo ili o onom što još nije ni došlo?

Možda ovog trenutka ispijaš kavu, razgovaraš s kolegom, stojiš u redu u trgovini, voziš se ili radiš bilo što drugo, ne bitno je. Bitno je da pokušaš postati svjesna ovog trenutka i da uživaš u njemu. U suprotnom on već sada predstavlja prošlost. A misli?

Ne pokušavaš li tokom dana barem jednom svjesno se usmjeriti na uživanje u trenutku sadašnjosti, vrlo brzo se hvataš u zamku vlastitih misli:

kad bi bilo,

da je bilo,

trebalo bi,

moglo bi… A da, ironično.

Sve je moglo, da nismo uljez koji se blokira.

Uhvatiš li se, da tuguješ  za prošlošću ili strahuješ od budućnost osjećati ćeš se nesigurno u sadašnjosti.  A iz takve sadašnjosti stvaraš si budućnost.

Osobno,  teret svojeg iskustva ostavljam gdje mu je i mjesto. U prošlosti. Iz njega učim o sebi i znam da je baš takva kakva treba da bude, da bi meni bilo bolje u sadašnjosti.

A budućnost? Čemu proživljavati emocije i agoniju nečega što se još nije ni zbilo, a možda nikada ni neće. O tome ću razmišljati tada, kada budućnost postane sadašnjost.

Tko zna, do onda, možda još mnogo toga treba da naučim. Otkrivajući tako svoju unutarnju mudrost, onu istu koja može promjeniti moje emocije i moj život.  

Za to vrijeme uživam u toplom mirisu kave, njenoj kremastoj pjeni, nježnoj aromi ali i punoći okusa. 

Uživam u trenutku. Ne jučer, ne sutra, već sada. Ovog trena. Mmm…. Fino…

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.