Povijesno žena se tradicijski odgajala kroz buduću ulogu majke, domaćice i ljubavnice budućem odabraniku za razliku od muškaraca koji su  odgajani da zarađuju novac i  služe domovini.

U ta stara vremena to je možda imalo opravdanja i funkcioniralo ali napretkom civilizacije drugačije se živi i funkcionira u sadašnjosti. A budućnost je tek pred vratima.

Napretkom civilizacije ženina uloga se počela mijenjati i ona počinje zarađivati te sve više izbivati iz kuće. Iako stara uvjerenja i očekivanja o njezinom položaju te ulozi u obitelji ostaju ista i generacijski se prenose s koljena na koljeno. Tenzije unutar obitelji sve više rastu. Sve se mijenja a ništa se ne mijenja.

Obitelj kao zajednica nestaje iz razloga svih onih pogrešaka koje nose prijašnje generacije a koje se vide danas.

Majke iz revolta, osjećaja manje vrijednosti i nepoštovanja u nekadašnjim zajednicama, generacijski su prenosile svoje loše osjećaje. Možda potaknute lošim iskustvima svojih roditelja, danas se nesvjesno odgajaju djeca da misle samo na sebe. U jednom dijelu možda je to ispravno, sve dok ne krene u smjeru razvijanja njihove sebičnosti i nepoštovanja. Očevi za to vrijeme osjećaju se obezvrijeđeni gubitkom tradicionalnog položaja te taj dio još produbljuju. Svaki od partnera ima neku svoju priču, očekivanja i vjerovanja na koji bi način bračna zajednica trebala izgledati. Svi oni u temeljima svojih razmišljanja i  stavova pod utjecajem su okoline iz kojih su potekli.

A način života u kratkom i brzom vremenu se promijenio i bez zajedničkog napora i podrške teško se uspiju pravodobno pohvatali svi konci kojim bi napredovali i rasli kao par. Taj zajednički napor predstavlja rad na unapređivanju načina kako međusobno pravilno komunicirati.  Koliko je važno da se partner slaže s vašim roditeljima. Koliko je važno da se međusobno motivirate kako bi postali bolja verzija sebe. Koliko je važno da razjasnite međusobne želje i ciljeve i koji od njih su najbitniji jednom a koji drugom partneru.

Nekada se u brakovima i potpisivanjem papira “podrazumijeva se“ toleriralo  i sakrivalo mnogo loših postupaka između partnera pred kojim su se zatvarale oči bliže i šire okoline. Prešutno se trpjelo i bilo nesretno jer trebaš biti u braku do kraja života.. Dok se za drugu stranu pronalazila svakakva opravdanja, ako ništa drugo reklo se“ A pusti takva-av je“. Zajedništvo je bilo vrlo važno ako ne i najvažnije, bez obzira na cijenu. A te stare generacije su prenosile svoja razočarenja i patnju na mlađe potomke.

Stoga, danas se uče djeca da ne trpe, da ne budu nesretni u zajedničkom životu. Što je u redu ako im se u međuvremenu daju alati kojima mogu raditi na ugodnosti zajedničkog života pritom ne gubeći sebe. Radeći na poštovanju, brizi, podršci, ljubavi kako prema sebi tako i prema drugome. Međutim taj dio se svakim danom preskače sve više jer nema interesa. Društvene mreže su preuzele odgoj i prijenos znanja o ponašanju i vrijednostima života. Što je ironično.  Upravljaju životima pojedinaca na način da će ostati sami , ne ukazujući pritom da će prolaziti kroz razočarenja, patnje i usamljenost na jednak način kao i nekada u lošem braku.

Žene danas imaju sve manje vremena za sebe ako žele da dobro funkcioniraju na poslu, dobro odigraju ulogu majke i partnerice. Muškarci postaju svjesni promjena načina života i pokušavaju uhvatiti ritam današnjeg sve ubrzanijeg života. Iako negdje možda podsvjesno u jednoj i drugoj strani postoji otpor prema svim današnjim očekivanjima  i naporima koja su daleko veća i u koja je potrebno više uložiti sebe da bi same veze uspijevale. Iz tog razloga  sve više ima self help sadržaja na društvenim mrežama i drugim medijima koji bildaju vlastiti osjećaj vrijednosti na štetu vrijednosti ulaganja u obitelj i djecu. Takvi površni sadržaji  u mnogim primjerima su isprazni i dovode u zabludu. Kreće se pogrešnim putem u kojem se lako izgube oni životno frustrirani, nezadovoljni, ojađeni i deprimirani. Nude se sadržaji koji pričaju priče koje želiš čuti uvlačeći te u vrtlog koji daje privremeno odvlačenje od vlastitih misli i problema te ne rješavanja istih. Ističe se važnost pojedinaca kao jedinke. Iako gledajući dugoročno teško se može dugoročno živjeti ispunjeno, zadovoljno i samo. Samoća je sirova  i brutalna. Mi ljudi smo društvena bića i to nam je u genetskom kodu. Živimo u čoporu, ne lutamo sami bespućima života. Sve dok se ne teži vrijednostima kroz učenje i razvijanje sposobnosti komunikacije, empatije, podrške, poštovanja, zahvalnosti i suradnje postaje se usamljen i laka meta za brzu zaradu.

Vlastiti osjećaj vrijednosti treba se graditi i važan je. Međutim, bez uzimanja u obzir potrebe rada na širim aspektima potreba u životu, dobiva se pojedinac okrenut samo prema sebi.  A to nije put ka zadovoljstvu životom. Vlastiti osjećaj vrijednosti je kada se zna jasno izreći NE lažima, manipuliranju, zabludama, omalovažavanju i svemu onome što nas kao ljude čini nesretnim. I u tom NE se krije više ljubavi prema čovjeku kao ljudskom biću koje osjeća.

Čovjek ima potrebu bliskosti, povezanosti i zajedništva i tako dugo dok se odgajaju pojedinci koji smatraju pod normalnim da se sve vrti oko njih nije i neće biti sretnih veza. I dok se ne ući iz prošlosti odbacujući na taj način sve ono što ne valja i ne prigrli sve ono što je dobro i vrijedno govori samo jednu činjenicu „Tehnologija napreduje brzinom formule dok čovjek i dalje se vozi na mentalnom biciklu“. Satirično očekujući da će nas mobitel zagrliti, laptop poljubiti  a televizor razgovarati.

Potrebno je osvijestiti se, jer kada na proplanku života stojiš kao pojedinac lako te oluja života slomi. Dok zajedništvo te čini savitljivijim i otpornijim.

Naučiti više slušati, razumjeti i surađivati je prvi korak prema uspješnom zajedničkom životu. Ako se zajedno pokrijete  dekom vukući svako na svoju stranu ona će se prije ili kasnije pokidati a na pokidanom dijelu vrlo često ostaju djeca. Ona će sve vaše nerazriješene osjećaje, emocije i odnose kao odrasli unositi u svoje veze. Tražeći pritom krivca na drugoj strani.

Kotač života polako se okreće s novim bićem i starom pričom…

Možda da za početak učiniš svaki dan neku sitnicu za osobu koju voliš. Da ne ostaneš na riječima već provodiš ih u dijela.

Osjećaj zadovoljstva nalazi se u davanju ne u uzimanju. Ako ne probaš ne znaš što propuštaš…

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.