Oduvijek sam kao dijete voljela slušati i upijati doživljaje ljudi koji su me okruživali. Iz tih priča sam vukla neka svoja razmišljanja ali s godinama i iskustvom shvatila sam koliko su neka od njih bila pogrešna a neka i manipulativna. Možda ne iz nekih loših pobuda već zbog ne razmišljanja osobe koja prenosi priču i neznanja da postavlja pitanja:

Tko je pričao tu priču prije mene?

Zašto je pričao tu priču?

Kako se živjelo u to vrijeme?

Na koji način se pripovjedač priče nosio s težinom vlastitog života?

Time se vraćam jednim dijelom u prošlost i način bračnog života koji sam uspjela doživjeti kroz vlastito iskustvo, priče drugih i učenja o načinima komunikacije te međusobnog ophođenja kao supružnika.

Kroz priče mojih roditelja o njihovom životu. Kroz priče bližih i širih članova moje obitelji, prijatelja, susjeda.

Neke su bile tužne, gorke, uznemirujuće a neke tople, nadahnute i motivirajuće.

Ako sagledaš život, u njemu je sve povezano i ništa nije povezano. Odnosno sve što se događa u životu, svako ponašanje, svaka odluka koja se donosi u pozadini ima dublju priču. Iako je ti sama možda ne vidiš.

Tvoji odnosi u sadašnjoj vezi mogu vući korijene tvojeg iz djetinjstva, viđenja, osjećanja, slušanja  te međusobnog ophođenja tvojih roditelja kao partnera, prijatelja, ljubavnika a sve to pod službenim nazivom suprug i supruga. S time da njihovi međusobni odnosi su  djelomičan odraz i zbroj života njihovih roditelja. Tvojih baka i djedova. Nijedan dio se ne može preskočiti htjela ti to ili ne. Jedino se možeš osvijestiti i pokušati poraditi na problemu koji se događa sada u tvojem životu a vuče se iz ophođenja prema tebi u prošlosti kada nisi još ni razmišljala o nekom zajedničkom životu s nekim.

Ne zaboravi da nekada ljudi nisu bili upućeni koliko je važno pravilno komunicirati. Još i danas se ponegdje generaciji 50+ vuče navika obraćanja roditelju sa Vi a ne ti. Što govori o distanci u  njihovom odnosu.

Možda ovaj primjer baci svijetlo na ono što ti želim objasniti.

Poznanica ima običaj kad peče kobasice na tavi da obavezno krajeve kobasica prije pečenja odreže. Kad su je upitali zašto to radi i je li to neki kulinarski trik, njezin odgovor je bio da ne zna i da oduvijek je to radila njezina majka. Nad upitom prijatelja se zamislila i odlučila pitati majku iz kojeg razloga se krajevi kobasica trebaju odrezati prije pečenja na tavi.  Prvom prilikom posjetu majci postavila joj je isto pitanje kao njoj njezini prijatelji. Zašto to radi i je li to neki kulinarski trik? Odgovor majke je bio „Ne znam, to je radila moja majka. Nisam o tome razmišljala. Najbolje da pitaš baku.“  Prošlo je dosta vremena od tog razgovora ali već kod sljedećeg pečenja kobasica sjetila se da još uvijek nije saznala bakin kulinarski razlog rezanja krajeva kobasica. Uzela je telefon i nazvala baku. Upitala je isto pitanje koje su njoj postavili prijatelji a ona svojoj majci  „Iz kojeg razloga se prije pečenja režu krajevi kobasica? “  Baka je dala jednostavni odgovor „Rezala sam krajeve kobasica prije pečenja jer sam imala premalu tavu“

Ponekad nije na odmet da razmisliš o događajima u svojem životu i načinu svojeg ponašanja za koje pokušavaš naći neko logično objašnjenje a ona su možda samo splet nekih drugih pozadina i navika. Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.