U radu s klijentima jednu rečenicu često ponavljam: Godine su samo matematički broj.

Zašto?

Razmislite: Tko vam može reći što ste vi – samo zbog toga jer ste napunili određeni broj godina? I tko ima na to pravo?

Samo vi sami, nitko drugi.

Prava je istina da se sa svakom navršenom godinom više, otvara sve više pitanja vođenih iskustvom, a ona obogaćuju život ako se pravilno prema njima odnosimo. Između ostalog bila bi to pitanja:

Na što smo utrošili svoje vrijeme?

Je li bilo vrijedno?

Jesmo li negdje na tom putu izgubili sebe?

Postajemo li svjesni svoje smrtnosti?

Svi doživljavamo promjene nošene kroz godine. Možda se više piše o ženama nego o muškarcima. No, to ne umanjuje i drugu, mušku stranu, barem viđenje ne bi trebalo biti takvo.

Godine donose promjene u smislu postavljanja nekih drukčijih prioriteta, ali još uvijek i nametanja pogrešnih uvjerenja koja nam je netko drugi usadio. A ta su uvjerenja, uz ostalo, slika o tome kako trebamo izgledati i kako se trebamo osjećati. Pa onda i ideja o tome na koji se način trebamo ponašati. Jer: ipak ste vi u „određenim“ godinama.

U svakom slučaju, takva pogrešna uvjerenja u stanju su pridonijeti vašem osjećaju bezvrijednosti i odbačenosti.

O, kako je to netočno i pogrešno jer se zapravo ulazi u razdoblje koje donosi vrijeme kako bismo razmislili o sebi. Razmislimo o tome kojim nam sve znakovima tijelo signalizira kako ono nije stroj koji bi mogao beskonačno dugo voziti bez ikakvog servisa.

To je životno doba koje nam daje mogućnosti, ali samo – ako ih želimo prepoznati.

Kad pokleknete u lošim razmišljanjima o sebi, promijenite perspektivu gledanja. Učinite to i fizički: popnite se na planinu i bacite pogled na svoj život. Ako pak nemate planinarskih sklonosti, ne očajavajte: možete postići pogled odozgora i penjanjem na stolac. I onda, što vidite? Kakav trag ostavljamo iza sebe? Je li to ono što želimo? Jesmo li to mi ili netko koga promatramo kroz tuđe mišljenje?

Kad začujete svoje odgovore, nemojte da vas pritom ovlada loš osjećaj. Nije bila svrha ovog uspinjanja to da sada odjednom potonete u osjećaj propuštenih prilika, odlaske u slijepu ulicu ili sjećanja na previše skretanja na jednu stranu. Bila ona lijeva, bila ona desna. Sve je to nevažno. Mnoga su uvjerenja krivo postavljena, mnogo toga ste čuli, a nije imalo veze s istinom, s vama. Tko god da ih je izrekao i postavio kao mišljenje koje bi trebalo biti ispravno. Zato ste na visini pa gledajte širu sliku!

I doista, toliko bih voljela, kad bi bila u mogućnosti putovati kroz vrijeme, toliko bih voljela upoznati te kreatore loših uvjerenja. Loših, ali dugotrajnih uvjerenja, koja se protežu i dan-danas.

No, dobro, kroz vrijeme putovati ne mogu, ali vam mogu reći da sve ono što smo „propustili“ u nekim prošlim godinama, sve ono gdje smo i „krivo“ skrenuli, sve je to u onome trenutku za nas bilo – ispravno.

Ako i postoji sudac koji je u stanju odrediti što je krivo, a što ispravno u našem životu, taj sudac ipak ne može na sve to (pa i na nas) toliko utjecati koliko mi možemo sami na sebe. Netko bi rekao: Eh, da smo možda bili mudriji… Da, ali mudrost dolazi s iskustvom, a iskustvo dolazi s pogreškama. Prema tome, lako je mudrovati i postavljati pitanje: Je li moglo drukčije? Ne, drukčije nije moglo biti jer sve nas je to oblikovalo. Postoji, doduše, razlika u tome što se sa zrelijim godinama razvije ona sposobnost da ćete lakše prepoznati, pa onda i odbaciti, ono što je doista loše. A u toj moći trebate uživati!

Dojmilo me se ono što je izjavio makedonski publicist Đorđe Petrov. On kaže: „Nekada su robovi nosili vidljive okove, a danas smo robovi nametnutih potreba. A ropstvo je rezultat prije svega roba. Kada rob prestane u svojoj duši da se osjeća takvim, ropstvo iščezava samo po sebi.“

Doista, sami smo sebi najbolji prijatelj, ali isto tako sami sebi možemo biti i grozan neprijatelj.

A to kako se osjećamo, sa svakom navršenom godinom više, sve više to biramo sami. A to je neprocjenjivo bogatstvo. Treba ga spoznati, treba ga njegovati.

Lijepe moje, budite mi dobro