U kolotečini života, stojiš .
Možda na istom mjestu.

Možda tamo gdje si bila prije 5 ili 10 godina.

U međuvremenu zaboravljaš koji su bili tvoji snovi i tvoja maštanja u djetinjstvu. Dijete iz kojeg si izrasla je usput nestalo, izgubilo se.

Ne vjeruješ?

Sjeti se sebe kao djeteta ili pogledaj malu djecu u blizini.

Kako se smiju, na što se smiju, na doživljaj svijeta koji imaju. Pokušavajući raditi nemoguće stvari da bi došli do cilja. I za njih to nisu promašaji već uporni pokušaji da otvore  vrata svojem cilju. Upotrebljavajući maštu te usputno dajući si drugačija objašnjenja zašto nešto ne funkcionira. Oni ne gledaju na pokušaje kao na promašaje. Već uče o načinima zašto nešto ne funkcionira. Često i uspiju u svojim nakanama. Iskreno govore sve dok ne počinju vjerno pratiti svijet odraslih.

A odrasli? Oni za to vrijeme opominju, negoduju, ljute se, prijete i kažnjavaju.

Dok istovremeno u svojoj odraslosti u mnogo slučajeva svaki neuspjeh negativno gomilaju u sebi tražeći uporno krivca svojih problema. Naravno izvan sebe.

 I vrijeme leti. Prolaze ne dani već godine. Čuje se tiho i uporno odbrojavanje na satu.

Sve dok jednog dana ne probudimo se u nekom balonu. Nismo sami, puno balona leti oko nas. I svi su isti. Sve dok ne puknu. Jedan za drugim.

Ali… gdje griješimo?

Možda zaboravljamo biti hrabri. znatiželjni i ambiciozni? Biti šašavi, otkačeni i zaigrani. Biti ono što u stvari  jesmo.

A vrijeme?

Ono je nepovratno.

Što više radimo manje imamo. Ponestaje vremena da stignemo sagledati stvari takve kakve uistinu jesu. Dajući moć svemu drugom da upravlja našim životima. Stavljajući se na autopilota trošenja svojeg vremena. Ne razmišljamo jer nemamo vremena razmišljati.

Postajemo lake mete tuđih interesa. Od toga da se određuje što i kako ćemo jesti, piti, voziti, nositi i živjeti. Kako ćemo disati. Koliko vremena još imamo.

Sad stani.

Otkud to?

Sjeti se djeteta. Sjeti se razmišljanja.

Dok se u međuvremenu hvataš da čuješ što govoriš svojem djetetu:

 „Ne možeš  se igrati jer ćeš zaprljati odjeću“

„Ne možeš ići među djecu jer nemaš..“

„Ne možeš to raditi jer to košta…“

„Ne možeš se družiti jer on/ona nije…“

„ Ne možeš jer nemam vremena“

„Ne možeš raditi gluposti i nepodopštine“

„ Ne možeš istraživati, radiš nered“

„Ne, ne, ne i ne“

I tako prođe djetinjstvo.

Kao odrasli tu šprancu počinjemo ponavljati sami sebi. Istu već desetljećima. S razlikom u generacijama nekad i sad jedino po boljem materijalnom dostignuću ali istim vremenom. Sat i dalje ima 60 min. Dan i dalje ima 24 sata. S time da imamo više nego generacije prije nas. I nije dovoljno.

Samo se više osjećamo šuplji i prazni.

Besmisleni.

Prolazni.

Nije li to tužno?

Sve je to tvoj izbor, ne krivi druge.

Potkopavamo sami sebe svojim ograničavajućim uvjerenjima, osobnim preprekama i negativnim ponašanjem.

Nemamo vremena jer smo sami tako odlučili. Ne želimo razmišljati već se prikloniti većini. Onoj istoj većini koja se možda priklonila igrom slučaja manjini i njihovom krivom uvjerenju.

Možda da razlučiš koja je bitna a koja hitna odluka u tvojem životu?

Možda da  spriječiš paralize vlastitog djelovanja zbog prevelikog analiziranja?

Možda da shvatiš da ništa nije savršeno niti će biti?

 A vrijeme?

Ono  je tu da radi za tebe. Daje ti mjesto i prostor.

Sve ostalo je na tebi.  

Misliš da si izgubljena? Pomogni si postavljanjem pitanja.

Gdje si sada, a gdje si bila?

Kuda ideš, a kamo želiš stići?

Odgovori donose olakšanje.

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.