Lijepe moje, u jednom od svojih tekstova spomenula sam kako vrijeme leti. Toliko brzo je prošlo od moje zadnje objave da samu sebe upitam “Zar je stvarno moguće ?” Hmm, očito da jest. 

Međutim, jednostavno tako mora i biti. Znam da ne treba za mnogočime žaliti, naročito ne za prolaskom vremena. Već samo kroz to isto vrijeme učiti kako kvalitetnije posložiti svoj život. Odvojiti ono što se mora, što se treba, a u čemu se uživa. I odlučiti pronaći vrijeme za onaj dio koji ispunjava, olakšava i daje energiju. Maknuti grižnju savjesti koju si namećemo jer puneći svoje baterije nismo uradile nešto drugo. Tepih čeka da ga usišem, sušilica upozorava da je veš osušen, jelo se dinsta na laganijoj temperaturi, televizor je u kazni. Djeca rade neki kolač kao avanturu novih okusa na njihov način. I sve funkcionira, čak i natrpana kuhinja nakon isprobavanja svijeta kulinarstva. 

Svaka od nas je različita u onome što je ispunjava. Da li je to pečenje kolača, izrađivanje ukrasa, poklona, uzgajanja sobnih biljaka, gledanje Božićnih filmova ili nešto posve drugo, nebitno je. Bitno je kako se svaka od nas posloži i organizira u brzom prolasku vremena. U suprotnom, vrijeme (ne samo ono nadolazećih praznika) postaje stresno, zamarajuće i besmisleno, želeći samo da što prije prođe, dok se usputno obećava kako odluke (na čekanju) s prvim danom Nove godine “sigurno” se provode u djelo.  

I tako prolaze godine. 

Naučila sam nekoliko važnih stvari u životu, a jedna od njih je da se kreativnost u prenošenju i izrađivanju bitnih stvari ne forsira, već se izgrađuje. U nekim trenucima nestane u nekoj magli kao da nije ni postojala. Iako, još uvijek je tu. Samo ukazuje da treba dati sebi odmak od svega. Posla, obitelji, društva i tehnologije. Biti sam sa sobom. 

To može biti zastrašujuće ako se bojimo kako ćemo propustiti neki dio. Naše uvjerenje postaje tada višekratna iluzija. Zemlja se i dalje vrti. Život je kao sapunica gdje glumci u sceni ponedjeljkom otvore vrata, a u petak ih zatvore. Čak i ako nisi bila u žiži zbivanja tih dana, samim kratkim pogledom na cijelo scensko zbivanje, slika postaje jasna i kockice su posložene. 

Realnost je da često ne znamo odvojiti riječ morati od trebati. Čak ni ne razmišljamo o razlici u značenju, jer nisu nas učili o tome. Koliko je važno znati odvojiti što je prioritetno u rješavanju problema i situacija, od bitnog u hodu kroz život. Koliko je važno znati organizirati samu sebe. 

Kad sam krenula u pisanje svojeg bloga iz zadovoljstava, nekog unutarnjeg poriva, kroz učenje kako blog treba funkcionirati najbitnija stavka koja se ponavljala “Moraš što češće i kontinuirano pisati”.  Vjerujem da opravdanost toga, nosi svoju logiku, ali postoji i druga strana te iste logike. Ako pišem samo da pišem, onda to gubi smisao za mene. Pod takvim pritiskom, posljedično privremeno nestajanje volje. Riječi, misli i razmišljanja se još uvijek roje u glavi, ali kad se trebaju prenijeti na papir, postaju košmar, nesuvisli čušpajz riječi. Stoga, više volim duže kuhati juhu sa svježim povrćem od brze instant vrećice.  

Lijepe moje još sam uvijek tu a da se pomalo zabavite, zamislite ili opustite u onim trenucima kada praznična gužva i buka mine,  poklanjam vam kroz 3 nastavka dio moje knjige “ Tajne kozmetike”. 

Do sljedećeg puta, budite mi dobro 

Ivana.