Riječ problem, već pri prvoj pomisli na njega i kroz njegovo samo značenje, tvoj mozak šalje signale da on predstavlja i asocira na teškoću, neki težak zadatak, nemir, bol i neizvjesnost koji prije ili kasnije trebaš riješiti.

Naravno po mogućnosti što prije, kako se ne bi gomilao i doveo do težih posljedica, koje nisu uopće bile potrebne da si znala pravovremeno i pravilno postupiti u očekivanom trenutku.

Samo to, u određenom trenutku predstavlja problem u problemu jer je potrebno da izađeš iz zone vlastitog komfora i svakodnevne kolotečine. A taj dio predstavlja napor. Često veliki napor, barem ti se tako čini iz pozicije u kojoj se sada nalaziš. I to kad imaš volje ali ne i motivacije i odlučnosti da riješiš problem. Dovodeći se u situaciju, da gdje god se okreneš postaješ svjesna da si okružena njime i da ti stalno „visi“ nad glavom.

Postaješ zatvorena u kutiju problema.

Problem predstavlja i pitanja koja na početku možda i nisu izravno shvatljiva ali uporno žele rješenje koje je potrebno potražiti. I to su pitanja koja je potrebno postaviti samoj sebi, ovisno o periodu života kroz koji prolaziš.

Ne ulazeći dublje u porijeklo objašnjavanja riječi problem, zapitala bi radije, koliko puta si pred nekim problemom razmišljala na način:

Ako ga ne prihvatim, on ne postoji.

Ako ga ignoriram, nestati će.

Ako ne poduzimam ništa, riješiti će netko drugi.

Međutim, kao što i sama znaš , svaka priča ima svoj početak, defile i završetak. Nekad radostan a nekad i tužan. Svaki nosi pouku. Samo je bitno što iz nje izvučeš i promjenu koja iz nje proizlazi.

Tako je i s problemom. On mora imati početak i završetak, a sam defile ili u prijevodu „uski put“ kojim se krećeš  i tražiš rješenja uopće ne mora biti takav.

Možda se pitaš, možda razmišljaš, možda vjeruješ a možda i radiš da problem bilo koje prirode gledaš i rješavaš kroz taj uski klanac, ponosno misleći kako je to jedino ispravni i mogući način rješavanja  problema.

Naravno bez da pribrajaš sve one negativne emocije koje te usputno prate, koračajući tim uskim puteljkom rješavanja problema.

Ono što te nisu učili ili nisu dovoljno dobro učili, kako  problemu treba pristupiti kao izazovu. Kao nečem što će te ojačati, usmjeriti i promijeniti u određenom trenutku.

 Učiti gledati na taj način problem, dobivaš da on postaje manje stresan za tebe i tvoju okolinu.

Znam što ćeš reći na to, lako je pričati a sama nisi u mojem problemu. To je točno, ali alati za rješavanje različitih problema su isti. U tvojim cipelama života, jedino sama sebe možeš najbolje razumjeti. Za to vrijeme, bilo bi poželjno:

Gledati širu sliku. 

Razmišljati izvan okvira.

Znati da problem i postoji, da bi se riješio. A sam ishod ovisi s koje mu strane želiš pristupiti.

I ne zaboravi, i ti nosiš dio odgovornosti u rješenju problema.

Ako želiš gledati širu sliku , onda se moraš dići iznad njega i odmaknuti od njega. Ne gledati u problem, kao sebe u ogledalu. Iz razloga što tada ne vidiš iza sebe, iznad sebe, kraj sebe, ispod sebe i unutar sebe.

Da ti pojednostavim na jednostavnom primjeru:

Ako želiš promaknuće na svojem radnom mjestu, prvo pogledaj unutar sebe pitanjem :

Smatram li da imam potrebne sposobnosti za novo, bolje radno mjesto?

Ako nemam, što trebam poraditi na sebi da postanem kvalificiranija ?

Ako imam, tko mi je usadio mišljenje o nesposobnosti?

Ako imam potrebne kvalifikacije, što je to ili tko je to, što me sprečava da ne ostvarim što sam zacrtala?

Kroz koje vremensko razdoblje želim to postići?

Ako gledaš iznad problema, potrebno se upitati:

Imam li neki strah od budućnosti i neizvjesnosti koju ona donosi?

Koja su razmišljanja, vještine i potrebna rješenja u razgovoru s nadređenim kako bi se uspjela popeti na ljestvici svojeg radnog okruženja?

Koji faktor me uporno minira u pokretanju rješenja?

Ako gledaš kraj sebe, upitaj se:

Smatra li netko od mojih bližnjih da nisam na pravom putu?

Iz kojih razloga ima takvo razmišljanje?

Govori to više o meni ili više o mojem bližnjem?

Tko od mojih sadašnjih ili budućih  kolega,  može me uputiti kako pravilno pristupiti dobivanju željenih kvalifikacija?

A tko me od njih radi nesigurnom?

Ako gledam ispod sebe:

Imam li neka razmišljanja i uvjerenja potaknuta iskustvom a koja me sada koče?

Borim se možda sa vlastitim strahom od neuspjeha?

Koga sam tijekom svog života upoznala a koji je dovoljno kompetentan da mi pomogne svojim znanjem da usvojim nova potrebna znanja?

Koje moje životno iskustvo može mi pomoći u rješavanju i ostvarivanju svoje želje?

Hoće li mi za 5 godina biti važno ono što radim danas?

Kakav savjet bi si dala prije 5 godina?

I na kraju „licem u lice“ zapitaj se:

Je li to uistinu to što želim?

Koja je cijena za mene, ostvarivanja takvog pothvata?

Što dobivam, što gubim?

Je li uistinu to što želim, ili je  većim dijelom moj izbor pod utjecajem okoline i njihovih želja?

Da su ljudi oko mene motivirajući ili ograničavajući?

Osjećam li u sebi, da sam današnja razmišljanja, već doživjela stotinu puta?

Koja je uistinu svrha mojeg života?

Koji bi savjet sebi sada dala?

Želim li promjenu jer zapravo želim promijeniti način na koji se osjećam?

Čega se najviše plašim kada dođe do promjene?

Ako mi preostaje još jedan sat života, za čime bi najviše žalila?

I na kraju

bitno je da ne smetneš s uma da svaki ali baš svaki dan donosiš odluku.

Hoću li ranije ustati? Što ću obući? Hoću li pješačiti ili ići automobilom? Hoću li popiti kavu ili čaj?

Hoću li..

To su sve svakodnevne male odluke na koje uopće ne obraćaš pažnju a možda ih ni ne shvaćaš kao odluke. Nisam ni ja. A one veće, gdje nam se život može promijeniti i krenuti u drugom smjeru odjednom postanu pune vizualnih prepreka, pune negativnosti ali najviše u našoj glavi.

Bezbroj puta mi se to dogodilo.

Istovremeno, pitanja su se sama počela nametati a kao rješenje tražila sam odgovore.

Ako ne vizualiziram i ne razmišljam o preprekama kod odabira vremena ustajanja iz kreveta, odabira načina odlaska na posao, odabira što ću pojesti ,zašto ne pristupam na taj način drugim odlukama i mogućim problemima?

Naravno da ne, jer te iste nisam smatrala odlukama. I nije mi bilo  potrebe razmišljati o preprekama od: neće mi zvoniti alarm, neću ga čuti, sutra će mi se ispustiti guma, biti će zastoj na cesti, kasniti ću na posao, opeći ću jezik ispijajući kavu, proliti ću čaj na sebe, neću primijetiti fleku na jakni… Gledala sam na to kao nešto prihvaćeno, nešto moguće ali bez prevelikog zamaranja o tome. Ipak je to ljudski.

No, bez obzira na sve,  shvatila sam , da bi uspjela u svojem naumu jednostavno moraš donijeti odluku. S male na veliku. Nju ili neku drugu. Možda onu koja je u stanju odjednom iskočiti van, kroz postavljanja pitanja i odgovaranja samoj sebi. Onu koja će te na prvu možda iznenaditi. Onu koja je bila duboko sakrivena a najviše željena[IK1] .

Nebitno.

Bitno je, kad doneseš odluku, postaneš odlučna da je i ostvariš.

U suprotnom ona ostaje gdje je i bila, samo u tvojoj mašti.

Ne zaboravi. Problemi i postoje da bi se rješavali. Smatraj ih izazovom jer u konačnici oni to i jesu.

A ne čineći ništa i to je odluka. Kakva takva, ali je odluka. Za nju sama snosiš odgovornost.

Lijepa moja , budi mi dobro

---