Što je zapravo ljubav ?

Pod pojmom ljubavi najčešće se podrazumijeva ono što osjećamo prema nečem vanjskom.

Od malih nogu većina je odrasla u uvjerenju da voljeti nekog ili nešto, je ono što ispunjava i određuje život. To je točno ali samo djelomično. Na tom putu odrastanja, življenja i starenja vrlo se često može imati osjećaj da nedostaje nešto. Nešto nevidljivo, neopipljivo, bezmirisno. Bez obzira što za to vrijeme volimo roditelje, braću, partnera, djecu, prijatelja, kućne ljubimce, novac, moć…

Podjele ljubavi ili njenih vrsta ima više, svatko se nađe u nekom dijelu.

Ovo je tema o značenju ljubavi prema sebi a ne o najčešće pisanoj ljubavi između muškaraca i žena.

 O tome kako žene misle da će promijeniti muškarce ili kako muškarci misle da se žene neće promjeniti. To je neka druga priča. I o njoj su ispisane mnoge knjige.

Dok za to vrijeme  ima manje jasnih objašnjenja što je ljubav prema samom sebi, koliko je važna i što ona predstavlja u zdravom obliku. Ne govori se previše tijekom odrastanja o potrebi voljenja sebe kako bi mogli kasnije, u odrasloj dobi na ispravan način voljeti i druge. Voljeli a ne pokušavali „liječiti“ sebe. Upoznavati sebe kroz upoznavanje drugih ali ne ispunjavati vlastite praznine tuđim životima.

Ljubav je davanje i primanje. Ljubav je rast i napredak a ne stajanje na mjestu. Ako misliš da voliš sebe, zašto sebe stavljaš u poziciju bespomoćnosti, samozatajnosti, podređenosti?

Tokom svog života često sam razmišljala o tome, onako usputno. Ne zato jer nisam imala drugog posla već mi se iskustvom života, potezima i pogreškama  počela nametati razna pitanja. Tražila sam odgovore ali da dođeš do odgovora, trebaš znati postaviti pitanje. Jednostavno nisam si znala  postaviti prava pitanja. Iz razloga što sam ih tražila izvan okvira a ne u okviru. Tražeći ih na taj način u okolini a ne u sebi.

Ovo su moja razmišljanja, do kojih sam došla tijekom svojeg života. Možda su za tebe pogrešna dok su za to vrijeme za mene ispravna. Možda kad se okrenu prema tvojem svijetu, koja od njih pomognu i tebi. Možda u kojem dijelu prepoznaš i sebe. Ipak smo svi dio istog svemira.

 U početku kad voliš nekog , odnosiš se na način da želiš usrećiti drugu stranu, štiteći je od razočarenja, brinući o njenom zdravlju, paziš i maziš je. Cijeniš, potičeš i praštaš. Bez očekivanja da bude drugačija nego što jest.

I odjednom, bum.. tras.. Nekako se svijet koji izgradiš, sruši. Samo tako, kao domino na stolu.

 Gledaš ali ne vjeruješ. Pitaš se ali ne vidiš. Čuješ ali ne reagiraš. Postupaš ali ne djeluje.

Odjednom se počinješ osjećati nesretno, razočarano, podcijenjeno, bezizlazno i ponekad besmisleno.

Daješ sve a dobiješ malo ili ništa za uzvrat.

Zanimljivo, kako je uopće to moguće? Gdje su nestali oni pozitivni osjećaji?

Gdje si pogriješila, što nije u redu s tobom, dokle to može trajati, ima li smisla, ima li svjetla u tami?

Postoje mnoga pitanja, na koje je potrebno sama sebi dati iskrene, ogoljene odgovore.

Kad dođe to takvih trenutaka, postavi si pitanja. Naći ćeš odgovore, često u nekim trenucima drugačijim od očekivanih i doživljenih.

Na koji način sebe usrećuješ? Kupuješ  si mnoge stvari, misleći da su one u stanju te usrećiti?

Koliko sebe štitiš?  Štitiš li se, misleći naivno da ako ne promijeniš vlastiti stav, uključujući  svoja uvjerenja, osjećaje i postupke, stvari će doći na svoje mjesto same po sebi?

Kako o sebi brineš?  Brineš li na način, govoreći sama sebi nije to ništa, imam vremena.

Koliko sebe cijeniš?  Cijeniš li se na način da si u stanju uvijek opravdavati tuđe pogreške, tuđa ponašanja?

Koliko sebe potičeš?  Potičeš li se na način da uvijek pronalaziš „dobar“ i „opravdani“ razlog odustajanja?

Koliko si sebi u stanju oprostiti?  Opraštaš li si na način da izvlačiš pouku iz vlastitih pogrešaka i učeći nastavljaš dalje, mijenjajući se. Ili se pogreške uporno vraćaju svako i malo isprovociranom frustracijom?

I možda najvažnije, koliko si u stanju prihvatiti sebe takvom kakva jesi.

Sa svim svojim manama (prema tvojim mjerilima) koje želiš i možeš ispraviti i svih onih vrlina kojih si svjesna i želiš istaknuti.

A često to baš i ne uspijeva. Zar ne?

Želiš da ti netko daje ono što nisi sama sebi u stanju dati?

I nadaš se da ćeš nakon toga biti ispunjena ?

Do kojeg točno to trenutka se nadaš?

 Do onog, kad sve krene po starom, i kada postaješ svjesna da stojiš na istom mjestu kao prije mjesec, godinu ili desetljeće? Ništa se nije promijenilo, samo je vrijeme prošlo.

Vrijeme je nepovratno i ne možeš ga kupiti ni zamijeniti.

Život je ironija, ali samo ako to sama dozvoliš.

I taj dio moći je na tebi i u tebi.

Mijenjajući svoja razmišljanja, svoje stavove, svoje vrijednosti, postaješ gospodar a ne sluga.

Prestaješ biti dvorska luda, već postaješ kraljica svojeg života.

Lijepa moja, budi mi dobro