Jeste li ikada razmišljali o značenju riječi licemjerje?

Kakav obrazac ponašanja u međuljudskim odnosima ta riječ predstavlja?

Licemjernošću tako lako etiketiramo neku osobu, a istodobno niti ne pomišljamo krenuti od samog ishodišta, od riječi same kao predstavnika samog sebe.

Evo, rječnici riječ licemjer definiraju kao: „onaj koji se predstavlja kao dobar i ispravan, onaj koji prikriva svoju pravu prirodu, hineći osjećaje i stavove koji nisu njegovi“ (https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search).

U ovoj cijeloj priči koju vam želim ispričati, zanimljiva je činjenica da smo okruženi licemjerjem, obavija nas kao mjehur sapunice, a ljudski se rod predstavlja takvim kao da od licemjerja zazire.

Ponekad se pitam je li taj obrazac ponašanja uopće moguće potpuno izbjeći u svakoj situaciji u životu?

Pa ipak, bez obzira na to koliko je stvarna i izvediva mogućnost potpuno izbjeći licemjerje, istina je da bi život na ovom planetu bio toliko bolji, toliko ljepši kada bismo licemjernosti bili svjesni i kada bi je bilo manje.

I da, jako često uspijevamo prepoznati taj oblik ponašanja kod drugih, a nažalost nismo sposobni prepoznati kako smo najveći licemjeri prema samome sebi.

Razlog leži u tome što svoje viđenje istine često prešućujemo, ignoriramo ili omotamo u celofan kako bi to viđenje djelovalo drukčije, u suprotnosti od onoga čemu težimo, čemu se nadamo, što doista mislimo i kako se u konačnici osjećamo.

Postoji više razloga zašto je to tako.

Jedan je od razloga nastojanje da ne povrijedimo druge. Drugi je razlog težnja da ne budemo odbačeni. No, možda pravi razlog ipak leži u vlastitoj nemogućnosti, manjku želje ili nesposobnosti za otvorenu komunikaciju.

Koliko su nas u djetinjstvu učili komunicirati, pravilno komunicirati?

Kako bismo mogli ostvariti obrazac ponašanja koji povezuje sve nas međusobno, prvenstveno je potrebno shvatiti da duboku svrhovitost ima činjenica da je čovjek rođen s parom očiju, parom ušiju, a samo s jednim ustima. Što znači: Pozorno gledaj, pažljivo slušaj i tek na kraju – govori!

Uspnemo li se uvis, na planinu s koje puca pogled na ljudski rod, na čovjeka kao biće više vrste, i tada, gledajući se kroz širu sliku, koji god segment života želimo sagledati, licemjerje uporno iskače. A u svijetu ljudske komunikacije ono ostavlja velik prostor za razne manipulacije.

Uglavnom, primjera je mnogo, ali krenut ću iz svojeg svijeta, svijeta uljepšanog izgleda. Taj svijet predstavlja ljepotu, mirise i osjećaje, i o njemu postoje podijeljena stajališta, suprotne strane. Neki taj svijet gledaju kao svijet podijeljen na izrazite suprotnosti, na polove: dobar ili loš, prirodno ili sintetsko, zdravo ili nezdravo.

A opet, istina je jedino to da ni jedna strana nije u potpunosti 100 % ispravna. Ispravnost leži u pravilnom balansiranju. Izbaciti nepotrebno, prigrliti potrebno. Sigurna sam da već to znate, ali znate li kako primijeniti to isto znanje?

Naučite „čitati“ između redova, slušajte svoju intuiciju, vodite se logikom i nadasve: Ne bojte se biti kritični. Ali, da ne zaboravim navesti jedan posebno važan faktor o kojem ovisi vaša uspješnost: Prestanite biti licemjerni prema samom sebi.

Sigurno godinama kupujete preparate kojima ponovo i ponovo rješavate (pokušavate riješiti!) isti problem, iako uviđate da ne djeluje. Zašto ih onda uporno kupujete? Svakom takvom kupnjom varate sami sebe.

Kakav imate osjećaj u sebi kad vas neko prevari? Loš, zar ne?

A kad sami sebe varate? Smatrate li to nebitnim?

I zašto si to radite?

Nažalost, ako niste svjesni toga, jedno je sigurno: vaše samopouzdanje na nesvjesnoj razini opada.

Mislite da su u slučaju pogrešne kupovine za vaš neuspjeh krivi proizvođači? Opet se varate jer nisu oni krivi. Oni samo rade kako bi zaradili na vašem vlastitom zavaravanju sebe i na tome što ne prihvaćate činjenice. I dobri su u tome.

Bitan problem prepuštaju vama.

I sve će biti isto dok se ne prestanete uporno držati obrasca ponašanja koji dokazano – ne djeluje.

Još je davnih godina Albert Einstein izjavio: „Ludost je raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčiji rezultat“. Što još čekate?

Varati samog sebe možete iz vlastite neupućenosti, ali i vlastite pasivnosti, koja onda automatizmom omogućuje da vam netko drugi tako uspješno nešto nametne.

Svaka žena koja je u srednjim godinama ili još starija, sigurno je barem jednom u životu čula kako u određenim godinama ženi ne pristaje duža kosa pa je za nju kraća kosa ispravniji odabir. Moram priznati da nisam istraživala otkud je potekao takav mit, tko ga je izrekao, ali ga vrlo često čujem kao općeprihvaćenu tvrdnju. Mogu samo reći da je to oblik manipuliranja. To je izvrstan primjer licemjerja. Sigurno se pitate zašto.

Činjenica je da ispravnost odabira dužine kose kod žene jedino određuje oblik lica, kvaliteta kose, osobnost i konstitucija tijela. Kraća kosa, istina je, može pomladiti nečije lice, ali isto tako i nadodati mu koju godinu više. A to sigurno ne želite, iako i dalje dopuštate da vam se nameće neki stereotip.

Iza mita više godina, manje kose stoji ponajprije želja za zaradom. A razlog je to što u nekim zrelijim godinama, dakle kada je godina života više, osobe ipak dostignu neku financijsku stabilnost. Tada je i sigurnije da će zrela gospođa lakše i izdvojiti potreban novac za često održavanje frizure.

Evo još materijala za razmišljanje…

Imate problem s težinom?

Sjetite se što to sve od preparata kroz godine već niste kupili i isprobali, ali svaki vas put uvijek iznenadi jer – ne djeluje. Uporno se držite obrasca ponašanja koji ne djeluje. A u međuvremenu se tješite tako da skoknete do frižidera i malo prezalogajite. Kad bi sve bilo tako jednostavno, sigurno je da bi to mnoge medijske zvijezde odavno riješile. A nisu. Sjetite se kao jedan od primjera Oprah i njezine borbe s prekomjernom težinom. Znači, nešto ne štima u priči kupi i imaš rezultat.

Loš dan na poslu, loš dan u obiteljskom okruženju. Sve se okrenulo protiv vas. Ništa vam ne polazi za rukom. Primjećujete cijelo to vrijeme da nešto vam nedostaje. Pokušavate se boriti s time, ali tijelo traži i traži, žudi namiriti se nečim što ne možete definirati. Za to vrijeme kilogrami se nižu jedan na drugi. Koliko ste se puta uhvatili pred otvorenim frižiderom kako razmišljate: Tako mi se nešto jede… Nisam baš gladna, ali nešto mi se silno jede…

Jeste li se ikada zapitali što zapravo želite zatrpati hranom? Neki problem ili neku emociju? Koju točno emociju? Krenite prvo od toga ako se nadate željenom rezultatu.

Tijekom godina susrela sam žene koje se uporno podvrgavaju raznim torturama skidanja kilograma. Taman uspiju skinuti pokoji kilogram, kad za neko vrijeme – evo ih natrag! I još dodatno pokoji kilogram više. I tako u krug. Mnogo im je vremena trebalo da primijete kako su u fazama stresa u stanju pojesti cijelu kutiju keksa ili raznih grickalica, a da nisu ni registrirale unesenu količinu. Tijelo je samo tražilo još i još. To mu je trebalo kako bi svladalo svakodnevni stres i možda manjak prave komunikacije u svojoj okolini kojom bi zadovoljili čudan osjećaj u svojoj nutrini.

Onaj prigušeni glasić koji nam šapuće: Želim olakšanje, želim se osjećati dobro. Tužna sam, razočarana sam…

Ne prepoznajete loše emocije i, eto, uživate u novoj porciji hrane punoj pojačivača okusa. Pojačivač okusa, hm?

No, pustimo zasad pojačivače okusa, u ovom ću se tekstu osvrnuti samo na emocije.

Pa tako, ako nije riječ o dokazano medicinski uvjetovanoj pretjeranoj težini zbog bolesti, sve ostalo leži u neprepoznavanju vlastitih obrazaca ponašanja. A rezultira čistim zatrpavanjem emocija s pomoću hrane. I vama je to lako vidljivo, ne može se sakriti, ali samo u slučaju ako želite obratiti pozornost.

Za početak, krenite raščišćavati svoje odnose u bližoj okolini. Onaj dio koji vas proganja, muči, ne vidite mu svrhu, ali uporno čeka da otvorite vrata. Zapitajte sami sebe kada razgovarate s nekim, zapitajte se jeste li opušteni, zadovoljni ili razdražljivi, emotivno iscrpljeni i prazni. Nakon čega vam je potreban frižider ili usputna poslastica? Nakon čega ili koga želite šišanjem kose skinuti teret sa sebe? Iz kojeg razloga želite drastičnu promjenu boje kose? Što želite skinuti sa sebe?

Nažalost, takav način programiranog ponašanja daje rezultat koji nas može dugoročno učiniti samo više nesretnima. A da bismo uspjeli to ukloniti, trebamo prepoznati obrazac ponašanja koji je potaknulo neko pogrešno uvjerenje i koji smo izbacili s pomoću neprepoznatih okidača.

Pojednostavljeni primjer može biti situacija kada stres na poslu zbog loše komunikacije među kolegama donosi nervozu, nemir i proizvede hormon stresa. Tijelo tada traži izbacivanje tih negativnih emocija. To pak može izazvati da se preživljeni stres prenese dalje i onda poslije upali fitilj sukoba s nekim od ukućana. Sve se to događa ne znamo li pravilno komunicirati sami sa sobom, a isto tako, i još više, komunicirati s drugima. Međutim, o tome nas nisu učili, barem ne dovoljno.

Taj dio koji nedostaje, dovodi do dodatnog opterećivanja tijela, a ono u samoobrani traži olakšanje. Jedan od najlakših načina, barem na prvu, olakšanje je tješenjem hranom, drastičnom promjenom izgleda i slično.

Slijed događaja i problema može se izokrenuti na više načina, ali rezultat je isti.

Možda vičete: Sluša li mene itko?

Sluša, sluša. Sluša vas vaše tijelo, samo to ne znate prepoznati.

Lijepe moje, budite mi dobro