Toliko je mnogo stvari u našim životima na koje usmjeravamo svoju pozornost. No, komunikacija – toliko važan faktor – nekako nam izmiče iz vidokruga. Jednostavno se nekako smatra da ona dolazi sama po sebi i mi onda ne ulažemo ni vrijeme ni energiju u njegovanje dobre komunikacije. Takav nas način razmišljanja može odvesti u slijepu ulicu.

Prije nekoliko sam godina pročitala zanimljiv članak (i doista mi je žao da se baš ovoga trena ne mogu sjetiti autora teksta), u kojemu se navodi primjer vođenja uspješne firme na način koji je pomalo bio neuobičajen za to vrijeme. Odgovorna osoba u firmi shvatila je da uspješnost neke proizvedene vrijednosti donose ljudi, a ne strojevi, tehnika. Vlasnik je počeo intenzivno razmišljati na potpuno nov način pa je počeo tražiti putove i metode na koji će način pobuditi svjesnost zaposlenika o tome kako je njihova uspješnost ovisna o međuljudskim odnosima. Trudio se smisliti kako i njima osvijestiti spoznaju koliko su ti odnosi i njihova kvaliteta zapravo bitan dio i rada i življenja.

Uglavnom, kako bi istaknuo svoju ideju, kako bi upozorio na problem, vlasnik je na ulazna vrata firme stavio veliki natpis: „Ulaskom u ovaj prostor, vlastiti ego ostavljate vani“.

U početku su djelatnici bili prilično zatečeni natpisom, poruka je u njima izazvala podsmijeh, iznenađenje, čuđenje. Međutim, s vremenom je takav pristup donio poboljšanja. Odnosi su se počeli razvijati u dobrome smjeru, zaposlenici i sama atmosfera na radnome mjestu postaju pozitivniji, nadahnjujući, inovativni, uz posebno vrijedan osjećaj opuštenosti i međusobnog pomaganja.

Upozoravanjem na važnost međusobne pravilne komunikacije, razumijevanja i viđenja iste stvari iz tuđe perspektive, izbjeglo se licemjerje, pokušaji manipulacije, a isto tako i osuđivanje nečega što na kraju često uopće nije onakvo kao što izgleda na prvu. Izbjegle su se situacije s prijetvornim povlađivanjem ili podrškom nekoj ideji ili projektu, koji su se u prijašnjoj atmosferi zapravo onda bili izrodili u miniranje toga istog projekta kroz razne oblike manipulacija, laži i utjecaja. U takvim pričama nema pobjednika, svi gube, a redovno ostaje gorak okus razočaranja.

Možda vi ipak imate sreću pa radite u firmi u kojoj se gradi pravilna komunikacija. A možda ipak nije tako?

Zaboravite sad firmu, a što je s vašim privatnim životom?

Što je s prijateljima ili onima koje želite zvati prijateljima, vjerujete da to jesu? Što je s obitelji? Radite li u svojem najužem krugu na njegovanju kvalitetnoga komuniciranja ili jednostavno pustite da i to voda nosi, pa što bude? Dok o tome razmišljate, ne zaboravite: I ne raditi ništa, znači odluku! Kakva-takva, ali je i to odluka.

A odluke su ono što nas, ljude, izdvaja od ostatka živog svijeta na Zemlji i njima možemo birati kakav život želimo voditi.

Za to postoje tri opcije:

1. Dopustiti da nas se u međusobnim odnosima zavarava i obmanjuje. U to je uključen i odnos kakav imamo prema samome sebi! To kao posljedicu nosi loš osjećaj i gubitak vlastite vrijednosti ili samopouzdanja.
2. Postaviti granicu i upozoriti na problem (sebi i drugima). Posljedica takvoga stava mogla bi biti osjećaj grižnje savjesti jer nas se jako dojmilo kako tim činom povrjeđujemo drugu osobu. Ali, zapravo smo mi povrijeđeni! Upozoravanjem na problem, pridonosimo osjećaju vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi. Znati postaviti granicu, ne znači automatsko nepoštovanje ili nevoljenje druge strane, već samo ljudsko pravo na iskazivanje vlastitih razmišljanja.
3. Jednostavno se odmaknuti ili otići i ne suočiti se sa situacijom. Istina je da na taj način dobivamo na vremenu, no problem i osjećaji koji nas prate – ostaju isti. I da: ironično je da se vraćaju, i onda su još pojačani, „nabildani“ kada se pojave nove situacije koje podsjećaju na onu s kojim se nismo htjeli suočiti.

E, sad, važno je ne zaboraviti da imate dva uha, dva oka, a samo jedna – usta. Znači, više promatrajte i više slušajte prije nego što usta izreknu nešto na temelju oskudnih impulsa poslanih u sam centar. Kad više obratimo pozornost na te detalje, postajemo kao najvještiji demineri. Kao osoba koja deaktivira bombu svom svojom smirenošću, strpljivošću, promatranjem i viđenjem, kako bi na kraju izrekla: Bilo je naporno, iscrpljujuće, ali vrlo uspješno.

Povežemo li to i s kozmetikom i uljepšavanjem, želim vam reći da je nesporna činjenica kako svi komuniciramo kroz uljepšavanje samog sebe. A za vlastiti osjećaj vrijednosti bitno je ne dopustiti si da postanete netko drugi, neki nametnuti vizualni identitet. Jer, u suprotnome se događa situacija koju sam spomenula: ne rješavate situaciju na bolje, nego samo dobivate na vremenu.

Lijepe moje, budite mi dobro