Koliko puta u svojem dosadašnjem životu kad si nešto si izrekla, napravila ili postupila posljedični rezultat je bio suprotan od onog što si željela?

Jesi ikada došla u situaciju da se zapitaš „ što, gdje ili zašto je krenulo krivo?“

U našoj komunikaciji verbalni dio je važan ali ne i najvažniji. Također fizički izgled kao i neverbalni dio može jednako doprinesti smjeru naše komunikacije prema vanjskom svijetu.  To je onaj dio na koji rijetko obraćaš pažnju a može u određenom trenutku svojim dojmom poništiti sve izrečeno.

Vjerojatno si osjetila koliko se danas sve više vrši pritisak i utjecaj na sve nas kako je  potrebno primaknuti  i poistovjetiti se sa vanjskim uvjetima nametnutih vrijednosti. S time nas se navodi da usvajamo i nosimo fasadu. Ona kao i za izgled kuće tako i za nas kao društvena bića predstavlja masku koja nema mnogo veze sa našim unutarnjim razmišljanjima  i osjećajima. Već predstavlja društveno naličje iza kojeg se skrivamo. Usvajanjem tih poželjnih fasada taj čin ima svoju psihološku cijenu koja na svakog pojedinca drugačije se zalijepi.

Ne možeš se pokazati emotivnom, ranjivom, lomljivom, iskazati potrebu za jednostavnim stvarima, jednostavnim odnosima jer u tom slučaju ne nosiš masku. Već dapače trebaš biti čvrsta i besprijekorna. U suprotnom što će drugi reći, misliš u sebi.

Kao da drugi žive tvoj život i plaćaju tvoje račune.

U tom izboru lako izgubiš ono što možeš dati a isto tako ono što želiš primiti. Između ostalog možeš izgubiti toplinu kojom prestaješ biti pažljiva, ne uživaš u provedenom vremenu sa drugom osobom. Živiš u svijetu prošlosti ili budućnosti. Danas i sad jednostavno prestaje postojati.

Nemaš vremena jer trčeći stalno za nečim novim, istovremeno pokušavaš popravljati i održavati društvenu masku idealnom.

U tom natjecanju usputno gubiš, ne kilograme već iskrenost. Dok za to vrijeme u stanju si izreći kako  nam ona sve više nedostaje u odnosu sa ljudima. Hvatajući samu sebe da pričaš priče koje drugi žele čuti. Ne nudeći u njima svoju autentičnost već profi fasadu. Ali tako je lakše i bezbolnije.

Možda…

Gubeći  empatiju, prestaje i sposobnost slušanja svih poruka koje nam druga osoba šalje. Nestaje istinsko razumijevanje poruke jer ne postoji prihvaćanje tuđeg shvaćanja određenog iskustva.

Sa prekrasnom maskom gubi se na  pravilnom komuniciranju između nas i drugih ljudi u kojem bi se osjećali prihvaćeni.  Imali priliku dobiti i pružiti povjerenje. Graditi bezuvjetni i pozitivni stav između nas i druge strane.

Gubi se mogućnost da netko nama ili da mi drugoj osobi damo na znanje da je kompetentna i sposobna.

Time kao ljudi sve manje se razumijemo jer živimo u nekim svojim paralelnim stvarnostima.

Tijekom života naučili smo mnogo toga ali ne i pravilno komunicirati. A očekujemo da nas se shvati i razumije. Naučili smo čitati, pisati i govoriti. Imamo alate za  pravilnu komunikaciju ali nažalost nije da ih znamo najbolje koristiti. Nismo naučili komunicirati na ispravan način sami sa sobom čime naša okolina i odnosi sa drugima postaju odraz u ogledalu nas samih a da toga nismo ni svjesni. Jednostavno, komunikacija i sve dobro što ona predstavlja poprima sve više izgled ementaler sira.

Slušamo ali ne čujemo.

Ne opažamo upozorenja.

 A ako ih s vremenom opazimo uzrok često tražimo na krivom mjestu.

Kada se trebamo suočiti sa posljedicama svoje pogrešne komunikacije u većini slučajeva svi i sve drugo nosi teret razloga.

Zašto je tako i jeli ono ispravno?

Osobno ne vjerujem u ispravnost takvom pristupu razmišljanja.

Zašto?

Iz razloga što je potrebno naučiti postavljati pitanja.

Na koji način smo učili razgovarati?

Na koji način smo učili obraćati pažnju?

Ili smo učili  samo odgovarati na pitanja?

Jesi li se uhvatila prilikom nekog tebi bitnog razgovora da osjećaš neku nedefiniranu misao kako nešto u razgovoru ne štima, ne odaje pravo stanje. Nisi znala definirati ni uhvatiti temelj takvog osjećaja jer sam razgovor je tekao u pozitivnom smjeru. Realna posljedica se pokazala kasnije. Naravno sa drugačijim rezultatom od željenog i dogovorenog.

Međutim to si mogla i očekivati samo da si obratila pažnju na detalje razgovora. Možda na intonaciju glasa, pokreta tijela, same osobnosti druge strane i  mnogo drugog.

Maska nam zaklanja pogled.

Vanjski ciljevi novac, slava i ljepota sve više nas žele uvući u vrtlog zadovoljstva. Ali oni samo djelomično zadovoljavaju naše psihološke potrebe. Trčeći više za njima sve se više udaljavamo od naših stvarnih i osnovnih potreba : osjećaja sposobnosti, nezavisnosti i povezanosti s drugima.  Sve teže zadovoljavamo te potrebe trčeći neki izmišljeni maraton, zaboravljajući što je bitno da bi bili sretni i ispunjeni.

Umjesto toga, kako bi zadovoljili druge izgledom svoje fasade sve više se prisiljavamo na aktivnosti koje ne volimo i koje ne radimo svojom voljom.

Povremeno je potrebno stati, uzeti predah, obrisati znoj sa lica te pogledati stvari i  svoj život na velikom platnu.

Mogao bi te iznenaditi smjer i mjesto gdje se nalaziš.

Shvatiti činjenicu da znati i i vjerovati u nešto nije isto. A ona je ta koja otvara vrata da uđe mir u našu unutrašnjost.

Ništa u ovom svijetu nema jednu dimenziju ali uporno se odnosi stavljaju u jednu dimenziju. Tako su nas učili i pogriješili su, jer time unaprijed gubimo shvaćanje sebe kroz svoje odnose. Postajemo gubitnici svrhe života jer nismo u stanju ni temelje sagraditi.

Zavaravajući samoga sebe dugoročno nam donosi više štete nego koristi.

Svrha života je da se uči o sebi, sazrijeva i napreduje. Da se stekne mir unutar sebe.

Njega se ne kupuje, prodaje ni zamjenjuje. Ili se stekne ili ne. Bira svaki za sebe.

I to nosi težinu života.

Ono u što smo vjerovali jučer ne znači da je ispravno vjerovati danas ili sutra.

Ako kao ljudi na svojem životnom putu ne mijenjamo mišljenje znači da smo kao bića savršeni ili poprilično tvrdoglavi. Osobno se ne smatram savršenom.

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.