Što ti govore  bore na tvom  licu?

Jesi li ponosna na njih?

Ili bi ih možda najradije izbrisala sa sebe?

Bez obzira koliko to novaca i odricanja iziskuje?

Bez obzira koliko boli trebala podnijeti?

I?

Jesi li sretna?

Za koga?

Sebe, ili?

Kad si već u stanju  dozvoliti si, nabijanje kompleksa, znaš li što je najciničnije u životu?

Završimo jednako. Bogat kraj siromašnog. Poslodavac kraj radnika. Žena kraj muškarca.

Estetski zategnuta kraj prirodno ostarjele.

Da, život nam pruža satiru.

I ako samo malo promisliš , zapitaš se.

Što je bitno od gore nabrojanog.  Možda dođeš do zaključka kako je bitnije što si u stanju uzeti od života, kako uživati u njemu, kako se više smijati. Biti ispunjena, biti svoja  i birati ono što jesi, što želiš biti, bez obzira na sveprisutna „dobronamjerna“ mišljenja.

Ne smatraš li, da je dosta negativnosti. Više se ne zna drugo, samo negativno.

Kažu da je tehnologija donijela mnoge pogodnosti u razvoju, slažem se ali samo u njenom  malom dijelu. Onom dijelu koji se ne dotiče pravog međusobnog komuniciranja. Tehnologija i njezin razvitak su u 6 brzini dobrog sportskog automobila ali čovjek? Čovjek je i dalje osjećajno živo biće i ne može pratiti tehnologiju. I dalje ima istu piramidu svojih potreba.  Možda se ne slažeš s takvim stavom ali bez obzira na različita razmišljanja, tehnologija nam se svima uvukla pod kožu iako utječe na razvoj veće otuđenosti, bezvrijednosti, izvlačenje ljubomore, zavisti, laži i nemorala. Sve one niske ljudske pobude. Jača poistovjećivanje s lažnim profilima  i događati će se i dalje, sve dok  na osobnoj razini ne naučiš balansirati i birati.

Doprinosi da se ljudi posrame sebe kad se vide u ogledalu. Ne svojih postupaka, već svojeg izgleda. Više nije in biti sličan ocu, majci ili kojem drugom pretku noseći ponos svojeg porijekla.

 In je biti kao neki influencer s drugog kraja svijeta.

 U krajnosti zašto i ne.  Plati, pa ćeš i biti. Tvoja  sloboda izbora.

Iako, to je samo biznis gdje svaka roba nađe svojeg kupca bez obzira na sve brže svoje okretaje. I sve teže praćenje bez posljedica.

Ovog trenutka trebaš biti „ovakva“ da bi bila  in, a već sutra, ako ne već i danas navečer si out. („žao mi je, ovo više nije u trendu“).  I tako uzastopce,  kotač  se okreće, a ti ovisno o poziciji tvog dijela kotača, se  rangiraš.

Ali..

To govori i jednu drugu priču. Da se više nema vremena za nikoga. Ni za sebe, ni za djecu, ni za prijatelje (ne računaju se fake prijatelji s društvenih mreža).  Nestaju socijalni kontakti a zaboravlja se da to nije u ljudskoj prirodi. Čovjek dugoročno ne funkcionira na taj način. Plaća cijenu, prije ili kasnije.

Stoga se kao požar šire i nastaju depresije, tjeskobe, anksioznosti . A što je s učenjem i alatima koje svaki pojedinac može uraditi za sebe, da  prevenira i ne dovede se do još jedne službene dijagnoze. Može li se nešto uraditi da se lakše nosi s izazovima koje nosi današnjica?

Naravno kao preventivu, ne već kad nastupi zdravstveni problem. U tom slučaju je potrebno potražiti pomoć psihologa ili psihijatra.

 Za sve ono prije se mogu naći alati.

Međutim, samo ako sama sebi želiš pomoći. Do tada, nije li ironično reći „Nije da se ne dobije nešto za uzvrat od tehnologije“.

Lijepo upakirani poklon društvenih mreža. „Mreža koja kao riječ predstavlja predmet isprepleten od niti različitih materjala. Poput ribarske. Tko je ribar a tko ribice za pojesti? Ili poput  mreže kao rekvizit za neki sport. Samo tko su loptice kojima se udara u mrežu?

Kad se pogledaš sljedeći put u ogledalo i počneš negativno razmišljati o svojem izgledu, postavi si pitanje?

Nisi li ribica uhvaćena u mrežu?

Ili možda loptica kojom se udara u mrežu?  

Ribice koje su uhvaćene u mit izmišljene ljepote koja se stvara ovisno o željenoj prodaji ili loptice po kojima se udara riječima, moraš biti mršavija, nategnutija, „nafilanija“, „našminkanija“………

I tako pod pritiskom postajete naboranije jer previše razmišljate i time se više mrštite, nakupljate neželjenu težinu pokušavajući se nositi s emocijama očekivanja od tebe i sve drugo što ide u paketu.

Kada ti je netko iskreno rekao da si lijepa, takva kakva jesi.

 Pa kako i bi, kada to nisi u stanju  reći sama sebi.

 Kada nisi u stanju voljeti samu sebe. Ni ponašati se prema sebi u skladu s tim.

A ne znaš što propuštaš. Ne znaš što znači  biti bez  tereta razmišljanja, kako je netko ljepši i bolji od tebe.

Kada si zadnje doživjela dodir na sebi, usputni zagrljaj, pogled pun topline?

Vrati se još jednom do ogledala. Pogledaj se.

Prepoznaješ li biće u ogledalu? To malo biće koje je željno da mu tepaš, da ga voliš.

 I da, ono je prekrasno .

Lijepa moja, budi mi dobro