Gdje se nalazi onaj bitan kotačić koji pokreće pravilnu komunikaciju između ljudi?  

Ili se ona sve više pretvara u dijalog gluhih? 

Prilikom rješavanja problema što privatnih ili poslovnih često se ima osjećaj uletavanja u stupicu, lutanja u slijepoj ulici. I to vrlo često u odnosima koji mogu ili već određuju život svakog pojedinca. A svaki pojedinac ima svoju percepciju i doživljaj odnosa na način koji samo on vidi. Svoju istinu.  

Međutim da li je to uvijek i ispravan način?  

Koliko se uistinu sluša i prepoznaje što druga strana želi reći? 

Kada je posljednji put netko uistinu slušao tebe i pravilno shvatio što zaista želiš reći? 

Kada si posljednji put uistinu slušala i pravilno shvatila što druga strana zaista želi reći? 

Nitko nije imun na pogrešan način komuniciranja. Uz mnoge alate koji se dobivaju tijekom odrastanja što od roditelja, što od obrazovnog sustava, važnost alata za pravilno slušanje iz nekog se razloga ispušta. A nekorištenjem on počinje propadati. 

Korištenjem tog zahrđalog alata ne može se očekivati brzina, sposobnost, uspješnost i motiviranost rješavanja onog što se treba riješiti. Tek kad se zapne na krivom mjestu, u krivo vrijeme, film komunikacije se vrti unazad umjesto unaprijed. Njegova traka neprestance zapinje na istom mjestu, stvarajući problem.  

Tko se ne želi riješiti nepotrebnih i nejasnih problema u odnosima sa drugim ljudima? 

Da je to moguće potrebno je naučiti slušati i ponekad čitati “između redova” izrečenog. 

Za početak budi iskrena prema samoj sebi. Slušaj sebe. Pokušaj analizirati samu sebe.  

Koja očekivanja prema drugima a koja prema sebi imaš? 

Što brže razvijaš i savladaš vještinu slušanja sebe kao i drugih, prije se iskristaliziraju tvoje potrebe, očekivanja i rezultati poduzetog. 

Možda imaš naviku u razgovoru često prekidati druge ili tijekom govora druge strane već unaprijed razmišljati što ćeš sljedeće reći bez da saslušaš do kraja?  

Tipkaš po mobitelu uvjerena da djelomično jednim uhom, slušaš drugu stranu?  

Možda tijekom razgovora letiš pogledom po prostoru, razmišljajući o nečem sasvim drugom?  

Gledaš li kroz osobu, a u pozadini svojih misli primjećuješ na tren njenu mimiku bez tona?  

Shvativši da osoba pred tobom nešto govori a ti uopće ne znaš što priča. Kao u nekom filmu, propuštaš glavni i uvodni dio. Pokušavaš uhvatiti konce ali ih ne povezuješ.

Razgovor, razmjena mišljenja ili svađa odvijaju se sada. Rijetki su statisti iz sapunica gdje se vrata otvore u ponedjeljak a zatvore u petak kako bi imali vremena beskrajnog ponavljanja. Kad staneš u taj svemir uvidiš besmislenost sebe kao statiste. 

Lijepa moja, znala sam sebe uhvatiti u nekom od tih scenarija. To me dovelo do maglovitog razumijevanja sebe i ljudi oko mene. Slijedom toga donosila sam krive zaključke, pogrešna viđenja događaja. Dozvolila da mi se približe neodgovarajući ljudi. Samo iz razloga što nisam znala pravilno slušati. 

Probudila sam se tek kad sam sam shvatila da mi dijete ima poštapalicu “slušaš”. Da slušala sam, barem sam to mislila ali ne pravilno i dovoljno. Sada to znam, naučila sam lekciju. 

Mnogo toga se može spriječiti, popraviti ili izbjeći, ali ne bez slušanja. Ono u određenim trenutcima postaje važnije od samog govora. Uostalom, više možeš saznati o osobi kroz slušanje intonacije i načina govora, promatranje izraza lica, pogleda, držanja i pokreta tijela. Ti dijelovi upotpunjuju priču ili miniraju njezinu vjerodostojnost.  S time da svatko ima svoju priču i unutarnje borbe koje mogu izmaknuti pogledu. Međutim slušajući, polja prepoznavanja i shvaćanja što sebe, što drugih sama se otvaraju. 

Rođeni smo sa dva uha, dva oka i samo jednim ustima. Sigurno za to postoji opravdan razlog. 

Kako se osjećaš kada te netko sluša? 

Kako se osjećaš kada te se ne sluša? 

Koliko je važno da imaš s kime podijeliti svoje misli, osjećaje i raspoloženja a koliko si ti važna da netko podijeli to isto s tobom? 

Možda se samo ustručavaš i ne želiš nikoga bliskog opterećivati svojim problemima. A možda negdje unutar sebe osjećaš da nemaš nikog tko bi istinski želio te slušati.  

Potrebu da nas se sasluša nosimo svi. To predstavlja energetsku hranu i vitamine da lakše prebrodimo što život donosi. Da pronalazimo svrhu. U suprotnom kao sjena prati nas usamljenost. 

Važnost i jačina potrebe da nas se sluša recipročno je jednaka važnosti i jačini potrebe da i mi slušamo. Stoga zamisli svijet u kojem svatko drži svoj monolog i nitko nikoga ne sluša. Mnogo glasova, intonacija, brzina izgovora i buke koja para uši. Mnogo usamljenih ljudi. 

Da bi mogla nacrtati ljestvicu tvojih očekivanja od drugih, poradi na vještini svojeg slušanja. Prepoznaj svoje pogrešne obrasce slušanja.  

Kako bi na kraju mogla odvažno u svakom razgovoru reći: 

“Nisam razumjela, možeš ponoviti” 

“Ako sam dobro shvatila svrha izrečenog je…ili..” 

Iz takvih rečenica ne krije se manjak inteligencije ili nedovoljno znanje, već vlastita svjesnost o važnosti shvaćanja poruke koju šalje druga strana. Na način na koji nam uistinu to želi reći, bez upotrebe krivih percepcija. Svojih  percepcija. 

Lijepa moja, budi mi dobro

Ivana.